Subscribe
Je li snaga ne bojati se? Je li snaga ne biti sputan religijom, tradicijom i vjerom u autoritet? Da, ponekad može biti. Čak bi i konzervativni ljudi trebali biti u stanju to priznati. Neustrašivost može biti dobra. Sloboda može biti dobra. Napredno razmišljanje može biti dobro. Ali sve to može biti i problematično.
Na kulturnoj karti koju je izradila istraživačka mreža World Values Survey , u gornjem desnom kutu karte nalazimo kulturnu sferu nazvanu „protestantska Europa“. Švedska, Norveška, Island, Finska, Danska, Nizozemska, Švicarska i Njemačka uključene su u europsku protestantsku kulturnu sferu. Velika Britanija spada u sferu nazvanu „zemlje engleskog govornog područja“ i najbliža je ekstremnijoj protestantskoj Europi. Austrija se nalazi odmah s druge strane u sferi nazvanoj „katolička Europa“, gdje se nalaze i velike zemlje EU poput Francuske, Španjolske, Italije i Poljske.
A ako pogledamo kako se različite zemlje u kulturnoj sferi protestantske Europe rangiraju u odnosu jedna prema drugoj, vidimo da je Švedska zemlja koja završava najdesnije. Švedska, zemlja koju mnogi smatraju pionirom sekularnih vrijednosti, individualizma i vjerovanja u racionalnost, stoga je zemlja koja se ističe. Istina je da su ostale nordijske zemlje prilično blizu, ali i dalje je činjenica da se Švedska ističe.
Kulturna karta je dijagram. Na vertikalnoj y-osi mjeri se stav prema tradicionalizmu nasuprot racionalnosti i slobodi. Zemlje koje su nisko na karti i stoga nisko na ljestvici gdje vjerovanje u tradicije daje nisku vrijednost, a vjerovanje u čistu racionalnost daje visoku vrijednost stoga su zemlje u kojima religija, autoriteti i povijest imaju veliku ulogu u društvu općenito. Na ovoj ljestvici, zemlje u konfucijanskoj kulturnoj sferi rangirane su više od zemalja koje su dio europske protestantske. Stoga se za Japan i Južnu Koreju kaže da su otišli dalje od Švedske i Njemačke kada je u pitanju oslobađanje, na primjer, političkih odluka od vjerovanja u autoritet i odanosti tradiciji.
Horizontalna x-os mjeri stav koji imamo kao pojedinci prema vlastitim individualnim životima. Usredotočujemo li se na preživljavanje ili na samoostvarenje? Ako živimo da bismo preživjeli, bit ćemo oprezni, prilagodit ćemo se normama, zaštitit ćemo se od opasnosti, bit ćemo skeptični prema promjenama čije posljedice ne možemo predvidjeti. Također nam neće ostati puno energije da se transformiramo u nešto što želimo ostvariti. Nemamo puno povjerenja u život. Postojanje je opasno i moramo biti na oprezu pred svime što prijeti našoj sigurnosti. Ako se, s druge strane, usredotočimo na samoostvarenje, posvetit ćemo energiju ispunjenju ciljeva, promjenama i radu na promjenama. Nećemo trošiti energiju na zaštitu od svega što je opasno jer svijet nije toliko opasan. Stoga imamo povjerenja u svijet. On nas ostavlja na miru. Ne želi nam zlo. Imamo povjerenja u druge ljude i imamo povjerenja u vlastitu sposobnost da se ostvarimo na način na koji sami želimo.
Vjerovanje protestantske Europe u napredak i promjenu bilo je blagotvorno. Ako uključimo i svijet engleskog govornog područja, čija je kulturna sfera odmah uz protestantsku, mnoge vrijednosti koje karakteriziraju moderni svijet i modernu Europu dolaze iz tih kulturnih sfera. Morali smo donekle ostaviti tradicije i autoritet iza sebe kako bismo izgradili moderni svijet s demokracijom i širokim prosperitetom.
Ali kada sada vidimo konzervativnu reakciju diljem svijeta na progresivno doba koje je možda malo pretjeralo sa svojim političkim tezama, tada uz pomoć Svjetskog sustava vrijednosti možemo razumjeti što se može percipirati kao slabosti u progresivnom razmišljanju.
I kao dobri konzervativci, možemo krenuti od koncepta ravnoteže. Aristotel je već govorio o zlatnoj sredini. U svojoj poznatoj knjizi Nikomahova etika napisao je da je srednji put između dvije krajnosti uvijek pohvalan. I tako bi sada trebali razmišljati Europa i Zapad općenito. Previše smo odlutali u tradicionalnoj kritici i individualističkom samoostvarenju i moramo pronaći put natrag u nijansiraniji stav.
Ako uzmemo pitanje vrijednosti koje bi trebale dominirati u društvu (odnosno vrijednosti koje se mjere vertikalno na dijagramu Svjetskog sustava vrijednosti), očito je da se mi Europljani ne želimo vratiti u vlastiti srednji vijek. Dopuštamo si da budemo kritični prema imigrantskim skupinama koje ne mogu prihvatiti naše moderne slobode i prava. Dopuštamo si da vjerujemo u vjersku slobodu, u pravo na kritiku religije, u pravo mladih žena da same odlučuju s kim će živjeti. Postoji jasna razlika između naših europskih kulturnih sfera i kulturne sfere nazvane „afro-muslimanska“, koja se nalazi na suprotnoj strani kulturne karte: dolje lijevo.
Ali znači li to da ne bismo trebali imati tradicije? Znači li to da ne bismo trebali imati vjerskih, moralnih ili političkih autoriteta? Znači li to da bismo trebali odbaciti svoju kršćansku baštinu? Naravno da ne. Jer ako to učinimo, uništit ćemo vlastitu kulturu. I to je upravo ono što smo vidjeli u Europi, i općenito na Zapadu, u posljednjih trideset godina. U ime univerzalizma oslobođenog autoriteta koji se odnosi samo na univerzalno valjane ljudske vrijednosti koje se od svih očekuje da prihvate bez obzira na to odakle ljudi dolaze, mislili smo da Europa može biti jednako „multikulturalna“ kao što može biti „zapadna“. Ali nije tako jednostavno. Europljani su također ljudi. Zapadnjacima su također potrebne tradicije i misticizam. Zapadnjacima je također potrebna povijest i povijesno povezan identitet. Inače, bit ćemo ništa.
A ako pogledamo pitanje naših stavova prema životu kao pojedinaca, očito je i da smo otišli predaleko u uvjerenju da se život sastoji samo od divne samoostvarenosti. Biti čovjek također znači biti dio konteksta (nadamo se), biti dio nečega većeg od sebe, osjećati da činiš nešto korisno za druge, osjećati se mirno i sigurno. Mnogi Europljani, na primjer, zaboravili su kako je to imati rat u svojoj blizini. Ruski napad na Ukrajinu bio je šok za mnoge Europljane. Može li se to dogoditi u našoj blizini? Može li osoba (Putin) biti toliko brutalna da zahtijeva pokornost cijelog stanovništva? Možemo li svi biti podvrgnuti ovom naizgled čistom zlu? Odjednom je bilo potrebno razmišljati o opstanku sebe i svoje obitelji. Odjednom je bilo potrebno vidjeti sebe kao građanina zemlje koja jamči moju sigurnost. Odjednom su mnogi imali nešto prizemnije o čemu su trebali razmišljati od vlastite samoostvarenosti.
Naravno, rat nije dobar. Bilo bi divno kada bismo se svi mogli posvetiti samo ostvarenju sebe, ali stvarnost ne izgleda tako. Možda je to zato što smo izgubili kontakt sa složenom i u mnogočemu opasnom stvarnošću za koju vjerujemo da si možemo priuštiti posvetiti se samo samoostvarenju. Ovdje nas stvarni i opasni sukobi mogu podsjetiti da stvarnost nije ugodan roman i da svi moramo razmišljati i o svom preživljavanju.
Dakle, možda malo više ravnoteže. Malo više individualizma i tradicionalizma. Vjerojatno bi bilo dobro za protestantsku Europu i za druge dijelove Europe kada bismo se malo približili središtu karte. Ne moramo biti toliko ekstremni. Moramo kombinirati naš optimizam, naš modernizam i naš individualizam s razumnim konzervativizmom i zdravim oprezom. To se tiče naše sposobnosti da se vojno branimo. To se tiče našeg pogleda na opsežne i nekontrolirane migracije. To se tiče našeg pogleda na moral i tradiciju. Snažna Europa mora biti uravnotežena Europa. Nitko nema koristi od ekstremizma.