Čudno ponašanje europskih institucija

Postojanje neslaganja između nacionalnih sudova i Suda Europske unije u načelu je fenomen koji pravnika ne bi trebao iznenaditi; kao različita jurisdikcijska tijela mogu donositi različite, pa čak i suprotne odluke. Međutim, očekivalo bi se da postoji jasan mehanizam za određivanje koje od njih dvoje treba prevladati, mehanizam koji svi prihvaćaju. Nažalost, budući da to nije slučaj u Europskoj uniji, čini se sasvim jasnim da ozbiljan nedostatak u njenom pravnom sustavu dovodi u pitanje njezinu ozbiljnost.

Doista, nekoliko nacionalnih ustavnih sudova već je osporilo presude Suda Europske unije, kao i načelo primata europskog prava nad nacionalnim pravom, koje je Sud izmislio 1963. godine. Iz presude Van Gend & Loos, koja se često navodi kao preliminarno opravdanje za prethodno spomenuto načelo prvenstva, sud sa sjedištem u Luksemburgu izjavio je da države članice ograničavaju svoj suverenitet pri potpisivanju Ugovora, što je vrlo zanimljiva izjava jer je zapravo nigdje nema. naći u Ugovorima.

U presudi Costa protiv ENEL-a (15. srpnja 1964.) Sud je nadalje naveo da je ” prednost prava Zajednice potvrđena člankom 189, prema kojem je uredba obvezujuća i izravno primjenjiva u svim državama članicama“. Još jedna nezgodna dedukcija, budući da ni obvezujuća sila ni izravna primjena ne određuju nužno prvenstvo. Nedostatak logike, ne samo pravne, već samo temeljne, od strane veličanstveno plaćenih sudaca Europske unije još je jedan ozbiljan nedostatak u čvrstoći ove međunarodne organizacije.

Istina je da, u skladu s člankom 19.3. Ugovora o Europskoj uniji, njegov Sud odlučuje o tumačenju prava Unije i o valjanosti akata koje su usvojile njegove institucije, ali to mu ne daje nikakav primat.

Naravno, razne su države članice istaknule te nedosljednosti. Prije Poljske i Mađarske – nacija koje su se u posljednje vrijeme manje ropski ponašale prema briselskoj kriptokraciji – njemački je Savezni ustavni sud stavio načelo primata pod znatan pritisak. Bilo je to pitanje novca, a već znamo da se europski novac, uostalom, bitno kontrolira iz Frankfurta, a ne iz Belgije ili Luksemburga. Vrijedi podsjetiti da nekada lijepi grad Hessia nije sjedište samo Europske središnje banke, već i njemačke savezne banke, i to ne slučajno. Kada je stvorena Europska središnja banka da kontrolira euro nered, to je odlučeno u Berlinu i prihvaćeno u Bruxellesu, Parizu, kao i svim drugim nesigurnim europskim kancelarijama. Financijama Bruxellesa i cijele Unije treba upravljati petnaest minuta vožnje automobilom od ureda germanske monetarne vlasti.

S obzirom na to, suci Karlsruhea donijeli su svoju presudu Weissu 5. svibnja 2020., proglasivši tako da su dvije odluke tijela Europske unije ultra vires a djelomično neustavni, naime, oni koji dolaze od spomenute Europske središnje banke i Suda Europske unije o europskom programu otkupa javnog duga. Kao posljedica toga, Njemačka je osporila autoritet obojice.

Prema njemačkom ustavnom sudu, Europska središnja banka nije djelovala u okviru svojih nadležnosti kada je kupila obveznice u vrijednosti od 2,6 bilijuna eura, budući da su operaciju prethodno trebali odobriti i njemačka savezna vlada i Bundestag. Zbog toga je njemački ustavni sud proglasio da se u Njemačkoj ne bi smjele provoditi ni odluka Europske središnje banke ni presuda Suda Europske unije kojom se odobrava transakcija.

Čitatelj će lako uočiti grubost koju implicira rezolucija njemačkih sudaca. Pravu EU-a ne samo da nedostaje primat nad njemačkim pravom; ali i presude najviših vlasti u Europskoj uniji ne bi se trebale ni primjenjivati u Njemačkoj.

Nadalje, čak su i pravni troškovi dosuđeni u korist g. Weissa i njegovih sutužitelja. Sva sredstva potrošena na honorare njihovih odvjetnika (šestoznamenkasti iznos) trebala su biti isplaćena iz živahne javne blagajne Savezne Republike, zbog jasnoće slučaja prema sucima iz Karlsruhea.

U praktičnom smislu, Bundesbank više ne bi sudjelovala u programu otkupa obveznica Europske središnje banke; Europska monetarna vlast mogla je nastaviti stjecati javni dug da je to željela i da su joj druge nacije milostivo dopuštale da to nastavi, ali ni u kojem slučaju sredstvima koja dolaze iz Njemačke. Očito je da bi takav scenarij znatno ograničio manevarski prostor u Uniji.

U konačnici, njemački su porezni obveznici bili zaštićeni, budući da Europska središnja banka kupnjom javnog duga šalje poruku onim državama članicama koje se žele zadužiti, znajući da će ga otkupiti riznica Unije. Ali veća ponuda javnog duga smanjuje njegovu cijenu, odnosno kamatnu stopu po kojoj ga tako zadužene nacije moraju otplaćivati. To ne bi bilo samo protivno duhu Ugovora iz Maastrichta (koji Europskoj središnjoj banci zabranjuje da izravno kupuje javni dug od država), već i interesima nisko zaduženih nacija kao što su Njemačka i njihovi državljani.

Osim toga, rizik od neizvršenja obveza prenio bi se i na njemačke porezne obveznike, koji bi ih morali snositi u mjeri u kojoj Bundesbank daje glavni doprinos bilanci Europske središnje banke. Oba tijela EU-a, Europska središnja banka i Sud pravde, pokušali su se suprotstaviti kritikama u vezi s državnim financiranjem tvrdeći da europska monetarna vlast ne prelazi granicu od jedne trećine javnog duga koji izdaje nijedna država članica. Ali čak ni to njemački magistrati nisu smatrali dovoljnim, kao daljnji dokaz da je primat za njih himera.

Nakon što je više od godinu dana sazrijevalo što bi trebalo učiniti s njemačkim stavom, Europska komisija je 9. lipnja 2021. poslala vladi Savezne Republike službeno priopćenje zbog kršenja temeljnih načela prava Unije, a to su autonomija, prvenstvo, učinkovitost i ujednačenu primjenu, kao i poštivanje nadležnosti Suda pravde. S Poljskom i Mađarskom napadi su trajni, ali ovdje je bilo potrebno uvijek iznova vagati kako postupiti u odnosu na Berlin, prije nego što se odlučilo na pokretanje postupka.

Na web stranici Europske komisije posebno je istaknuto da je odlukom njemačkog Ustavnog suda povrijeđeno načelo prvenstva prava Unije. Dva mjeseca kasnije, vlada pod predsjedanjem Olafa Scholza odgovorila je pismom na četiri stranice u kojem je Njemačka, bez poništavanja odluke svog Ustavnog suda, priznala načela autonomije, prvenstva, učinkovitosti i jedinstvene primjene prava Unije, kao i vrijednosti proklamirane člankom 2. Ugovora o Europskoj uniji, posebice vladavina prava.

Štoviše, Vlada semafora je – prema bojama svoje tri sudionice – u svom pismu izričito proglasila ovlasti Europskog suda pravde, čije su odluke obvezujuće i ne podliježu žalbi. Dodao je da zakonitost akta institucija Unije ne podliježu kontroli ustavnosti od strane njemačkih sudova, te se na njih može uložiti žalba samo pred Sudom pravde u Luksemburgu.

U njemačkom je odgovoru izričito potvrđeno poštivanje obveze lojalne suradnje u skladu s Europskim ugovorima, uz obvezu da će upotrijebiti sva sredstva koja su joj na raspolaganju kako bi se izbjeglo, u budućnosti, ponavljanje odluke poput one koju je 5. svibnja 2020. Sud u Karlsruheu.

Takvim je izjavama Europska komisija odlučila zatvoriti, jedva četiri mjeseca kasnije, postupak koji je tako duboko razmišljala da pokrene protiv Njemačke. To je svakako lažno zatvaranje, način djelovanja koji se još jednom pokazuje kao vrlo stran svakoj logici i pravnoj ispravnosti.

Prvo, zato što se njemačka izvršna vlast nije potrudila osporiti svoj Ustavni sud. Sasvim očito, pravni okvir Savezne Republike ne dopušta kancelaru da opozove odluke tijela koje tumači Bonnski Grundgesetz iz 1949.: ali mogao je izdati javnu izjavu, a da to nije prepustio Europskoj komisiji, neizravno i uz poslovični nedostatak transparentnosti koji karakterizira ovu instituciju Unije, da prenese malu bilješku koja dopušta objema stranama da se izvuku iz nesloge.

Drugo, zato što odluka suda u Karlsruheu potvrđuje da se načelo prvenstva, koje su tako grandiozno proglašavale vlasti u Bruxellesu, ne smije shvaćati preozbiljno ili čak smatrati otpadnim papirom, ovisno o konkretnim interesima i činjeničnoj moći dotičnog strane u borbi. Bruxellesko rješenje ovog pitanja izgledalo je zapravo prilično djetinjasto, kao učiteljev prijekor nasilniku koji je prekršio ista pravila koja se manje utjecajni kolege ne mogu usuditi zanemariti, i to bez stvarne posljedice ili sankcije.

Konačno, jer ništa od ovoga zapravo nije bilo pravno rješenje problema, već kompromis između Berlina i Bruxellesa, možda jednostavno preko telefonskog razgovora na njemačkom, budući da nije iznenađujuće da Ursula Gertrude, glavna stanarka palače Berlaymont, dolazi iz Bremenski proizvođač tkanina.

Jorge Martinez i Miguel Toledano savjetnici su u Europskom parlamentu za Skupinu europskih konzervativaca i reformista.

The text was translated by an automatic system