Subscribe
Ujedinjeno Kraljevstvo služi kao upozorenje do čega bi mogao dovesti trenutni vladin trend reguliranja interneta. Zemlja – potencijalno zapadni kanarinac u rudniku ugljena po pitanju internetske cenzure još od kriminalizacije „uvredljivih“ ili „nepristojnih“ online poruka Zakonom o komunikacijama iz 2003. – suočava se s raširenim unutarnjim prosvjedima protiv „Zakona o online sigurnosti“ laburističke vlade; zakona koji površno obraća pažnju na potrebe zaštite maloljetnika od sadržaja i komunikacije za odrasle, ali koji u sebi ima niz drugih zlokobnih učinaka. Jedna od kritika odnosi se na učinke koje zakon ima na privatnost redovitih korisnika interneta te na to da zabranjuje dijeljenje i raspravu o informacijama o osjetljivim političkim temama, ponajviše imigraciji, na društvenim mrežama.
U Britaniji je žustra rasprava oko novog zakona rezultirala oštrom retorikom između političkih tabora. Oni koji su protiv zakona ocrnjeni su zbog podrške predatorima djece, dok su oni koji su za zakon optuženi za podmukle namjere koje nemaju nikakve veze s djecom, već više s kontrolom interneta. Laburistička vlada Keira Starmera, međutim, odlučna je da neće odustati od Zakona, unatoč popularnim peticijama i kritikama medija i interesnih organizacija.
Europski zakoni mogu i doista skliznu u apsurd
Jedna od uobičajenih zabrinutosti u vezi sa zakonima o cenzuri je argument „sklizkog terena“. Da će tumačenja takvih zakona neizbježno obuhvatiti više od eksplicitne mete zakonodavstva, zbog dinamike jezika.
Potiče li se mržnja prema skupini samo zato što se raspravlja o određenoj negativnoj pojavi u odnosu na tu skupinu? Zahtjev da se prvo definira skupina, a zatim opravda njezina potreba za pravnom zaštitom, također su područja koja su puna kontroverzi i koja će neizbježno dovesti do proizvoljnog uključivanja i isključivanja. Svrha zakona o „govoru mržnje“ da zaštiti opću populaciju od nepotrebnog uznemiravanja odjednom se pretvorila u instrument za pravnu primjenu koji jedna skupina može koristiti protiv druge.
To se, na primjer, dogodilo u Švedskoj ranije ove godine, kada je islamski kritičar i spaljivač Kur’ana Salwan Najem osuđen za poticanje mržnje prema muslimanima, samo zato što je bio aktivni dio manifestacije spaljivanja Kur’ana – bez da je zapravo verbalno ciljao muslimane kao skupinu, već je usmjerio svoje djelovanje na određenu knjigu i religiju islam.
Teško je zamisliti u trenutnoj klimi europske politike da se zakoni poput ovih primjenjuju jednako, budući da se izjave i kaznene radnje koje izričito ciljaju Šveđane zbog njihove etničke pripadnosti ne procesuiraju kao zločini iz mržnje u Švedskoj. Još jedan nedavni primjer koji je izazvao mnogo rasprava u Švedskoj bila je odluka da se ne procesuira niz propalestinskih aktivista zbog usporedbe civilnih žrtava u Gazi s povijesnim nacističkim ubojstvima Židova, korištenjem lutaka na vješalima kako bi se evocirao Holokaust. Iako je diskutabilno je li postavljanje lutaka doista predstavljalo zločin iz mržnje ili ne, slučaj nikada nije izveden pred sud, što je polariziralo javno mnijenje. Je li zakon protiv poticanja doista jednako primjenjiv kako bi se zaštitile sve skupine od klevete i prijetnji, kako tvrde njegovi branitelji?
To ilustrira problem sa zakonima o cenzuri koji je uočila prvenstveno desnica, vjerojatno zato što su uglavnom konzervativci ti koji primaju upitne presude.
Ujedinjeno Kraljevstvo već ima svoj udio proizvoljnih i nepravednih incidenata “govora mržnje”, većina njih se događa na društvenim mrežama, a omogućeni su Zakonom o komunikacijama iz 2003. godine. Ali Zakon o online sigurnosti je nešto drugačije. On preventivno sprječava da drugi vide informacije prije nego što dođe do bilo kakvog izlaganja “štetnom” sadržaju. To znači da će biti teže primijetiti je li zakon nezakonito primijenjen kako bi se smanjilo širenje određene teme ili vrste sadržaja.
Cenzura rasprava o imigraciji?
Mnogi kritičari nazvali su Zakon o online sigurnosti izravnim pokušajem političke cenzure, posebno zbog formulacije u jednom od vladinih objašnjenja, gdje su navedene dotične osjetljive teme. Jedna od stavki je „rasno ili vjerski motivirani prekršaji javnog reda“, a druga „ilegalna imigracija i krijumčarenje ljudi“.
Mnogi kritičari to su protumačili kao da su te teme zabranjene maloljetnicima te da rasprave o njima moraju biti dostupne samo provjerenim odraslim osobama. Je li cilj držati britanske maloljetnike u neznanju o ilegalnoj imigraciji te rasnim i vjerskim sukobima?
Provjera činjenica na Yahoo Newsu utvrdila je da u samom punom pravnom tekstu sadržaj koji se odnosi na ilegalnu imigraciju nije dobno reguliran, već sadržaj koji se odnosi na pomoć ilegalna imigracija. Iako bi to moglo ublažiti neke od zabrinutosti, cjelokupna formulacija zakona u vezi s rasističkim ili vjerskim prekršajima javnog reda nije toliko jasna. Umjesto toga, podrazumijeva se da svaki online sadržaj koji krši zakone protiv rasističkih ili vjerski motiviranih prekršaja javnog reda podliježe dobnom ograničenju.
To je komplicirano iz razloga o kojima se ranije raspravljalo. Ovi zakoni o „zločinima iz mržnje“ često su kritizirani zbog iskrivljenosti, kako u zakonodavnom procesu tako i u sudskoj praksi, kako bi se pogodovalo pritužbama nekih skupina, a ignorirale druge. Povjerenje opće javnosti u pravednu primjenu ovih zakona je nisko, posebno u Ujedinjenom Kraljevstvu nakon više incidenata samo prošle godine, gdje su optužbe za poticanje protiv osoba koje su sudjelovale u ili komentirale antiimigracijske nerede ljeta 2024. godine dobile kontroverzno duge zatvorske kazne.
To što se ovi zakoni koriste za preventivno brendiranje online sadržaja također stvara situaciju u kojoj, kako bi se smanjio rizik od vladine opomene, online platforme moraju ograničiti rasprave u kojima se vjerojatno sumnja na javne prekršaje ove vrste. To će negativno utjecati na slobodu rasprave o imigraciji i odnosu između britanskih domorodaca i imigranata na internetu, kada svi takvi kanali moraju biti strogo nedostupni potencijalnim maloljetnicima – ili “neprovjerenim” odraslima.
Prisilna identifikacija za korištenje online platformi
U skladu s navedenom namjerom sprječavanja izlaganja maloljetnika i djece uvredljivom i štetnom online sadržaju, novi zakon rezultirao je time da mnoštvo velikih platformi provodi provjeru dobi za korisnike sa sjedištem u Velikoj Britaniji – a povremeno se širi i u zemlje EU. X korisnika diljem Europe osjetilo je kako novi zakon zamjenjuje određene objave na web stranici odricanjem od odgovornosti o tome kako stranica “određuje” dob korisnika. Vjerojatno analizom postavki sadržaja. Youtube je najavio da će sljedeće godine uvesti sličnu značajku, koja će probno raditi u Sjedinjenim Državama. Čak je i Spotify bio prisiljen prilagoditi se novoj uredbi britanske vlade brisanjem računa koji ne potvrđuju svoju dob.
Druge web stranice i online usluge otišle su toliko daleko da zahtijevaju identifikaciju lica, bilo u obliku predočenih osobnih iskaznica ili putem fotografije. Banalne platforme za chat i igranje podigle su svoju sigurnost na gotovo bankarske razine, sve u ime osiguravanja da maloljetnici ne vide neprikladan sadržaj.
Prijetnja online privatnosti koju sve ovo predstavlja je značajna. Zakon o online sigurnosti u praksi se može usporediti s takozvanim Chat Control 2.0, koji je EU planirao uvesti prošle godine, a koji bi zahtijevao analizu svih europskih online chat sadržaja – čak i na šifriranim platformama – pomoću umjetne inteligencije kako bi se identificirao materijal koji može predstavljati seksualno iskorištavanje djece. Ne samo da je pravo na privatnu komunikaciju bilo ozbiljno ugroženo, već je i rizik od lažno pozitivnih rezultata istaknut kao velika zabrinutost. Jednostavno je preteško baciti tako beskonačno široku mrežu, a ne potkopati prava na privatnost običnih, zakonito poštujućih građana.
Neke platforme, čije je uključivanje u područje primjene Zakona o online sigurnosti samo po sebi sporna tema, poput Wikipedije, osporavaju nametanje provjere korisnika u Ujedinjenom Kraljevstvu. Prema Wikipediji, Zakon ugrožava anonimnost milijuna njezinih volontera, anonimnost koja štiti njihovu slobodu govora i progon od strane raznih režima zbog njihovih aktivnosti u ime slobode informiranja.
Zapravo, ne toliko različito od situacije u raznim nedemokratskim režimima, mnogi Britanci sada koriste virtualne privatne mreže, VPN-ove, kako bi zaobišli ograničenja koja im nameće britanska IP adresa. Također jezivo slično nedemokratskom režimu, laburistička vlada izrazila je volju da sada zabrani VPN-ove kako bi provela usklađenost – ironično, unatoč tome što VPN-ove promovira britanski Nacionalni centar za kibernetičku sigurnost kao metodu za tvrtke da izbjegnu hakere, kako su istaknuli neki kritičari.
Općenito, kontroverzni Zakon imat će dalekosežne posljedice za internetsku kulturu, izgrađenu desetljećima angažmana na lokalnoj razini i vrlo posebne vrste online društvenog povjerenja. I na kraju neće utjecati samo na Ujedinjeno Kraljevstvo, već na cijeli svijet.
Politički pritisak za regulaciju interneta u Europi
Dobna ograničenja i provjera za pregled online sadržaja nisu samo novi zahtjev iz Downing Streeta 10. Predloženi su s raznim opravdanjima diljem Europe i vjerojatno se u drugim oblicima mogu pratiti do ranih dana interneta kao popularne tehnologije.
U današnjoj Švedskoj pokrenut je kotač za nametanje dobnih ograničenja na društvenim mrežama kao rezultat korištenja određenih platformi organiziranih kriminalnih bandi za regrutiranje djece za opasne ilegalne misije. Stoga se tamo ne radi toliko o neprikladnom materijalu poput sadržaja za odrasle, političkog ekstremizma ili kriminala koji se prikazuje maloljetnicima, već o tome s kim djeca mogu doći u kontakt na društvenim mrežama. Također, kao i u ostatku Zapada, vodi se velika rasprava o tome kako se nezdravi ideali tijela promoviraju na društvenim mrežama i kako to utječe na mentalno zdravlje mladih.
Usred vladinih ili EU procjenjivanja javnog prihvaćanja različitih vrsta ograničenja na internetu, same platforme društvenih medija su, naravno, oduvijek prakticirale oblik nadzora gdje žele izbjeći odgovornost u slučaju da se njihove usluge optuže za negativan utjecaj na mlade. Mnoge popularne web stranice već godinama imaju blage dobne granice, ali rijetko prisiljavaju svoje korisnike da se zapravo potvrde.
Općenito je loš marketing za web usluge ili videoigre zahtijevati od svojih korisnika da se odreknu svoje anonimnosti, koja se na internetu uzima zdravo za gotovo. U određenom smislu, može se očekivati da će web stranice i platforme društvenih medija tada biti spremne pridržavati se novih zakona koji to od njih zahtijevaju, budući da to rješava njihov problem potencijalne odgovornosti, a istovremeno ih oslobađa od kršenja svete privatnosti njihovih korisnika. Uostalom, vlada je ta koja to od njih traži.
To bi moglo objasniti zašto se, unatoč zabrinjavajućim implikacijama Zakona o online sigurnosti, nijedan tehnološki div nije pridružio masama koje zahtijevaju poništavanje zakona radi slobode govora, iako bi se on navodno poklapao s naslijeđenim idealima tehnološke industrije.
S obzirom na novi sustav koji je na snazi u Ujedinjenom Kraljevstvu (barem do kraja mandata Keira Starmera) i na to da je EU i dalje u ofenzivi u pogledu regulacije interneta, vjerojatno je da će ostatak Europe u bliskoj budućnosti biti podvrgnut slično strogom zakonodavstvu. To se mora dočekati s istim ogorčenjem kao što se trenutno događa u Britaniji.
Alternativno rješenje
Ohrabrujuća činjenica u potencijalno nadolazećem kibernetičkom mraku s kojim se Europa suočava jest da se internet u osnovi ne može kontrolirati. Postoje razne tehnologije ili načini za zavaravanje nepoštenog nadzora i bit će teško demokratski odgovornom sustavu, bilo da se radi o nacionalnoj vladi ili Europskoj komisiji, da ih sve eliminira. No, ono što se događa jest da će se povjerenje u vladine institucije dodatno narušavati sa svakim pokušajem kršenja, jer iskustvo dijeljenja informacija na mreži, koje je toliko važno za ljude 21. stoljeća, postaje sve napetije.
U konačnici, pokušaj potiskivanja tehnologije samo će stvoriti beskrajnu potragu za vladom, koja će stalno morati preispitati i popravljati ograničenja koja su na snazi zbog inherentne dinamične prirode svega toga.
Ako netko zaista želi zaštititi djecu od štetnih utjecaja, bolje je ne regulirati softver, već hardver; ozbiljan prijedlog usmjeren na smanjenje nezdravih i neproduktivnih navika korištenja ekrana mogao bi biti uvođenje dobnih ograničenja za kupnju pametnih telefona. To bi učinilo pristup maloljetnika internetu manje spontanim i potencijalno bi ga ograničilo na kontroliranija okruženja, poput doma ili škole. Učestalost potencijalne štete mladih zbog neprikladnog sadržaja na društvenim mrežama, koji je više-manje eksplodirao istovremeno s pametnim telefonima, sigurno će se smanjiti – a sve to uz očuvanje svetosti interneta kao mjesta gdje slobodno misleći i odgovorni građani i dalje mogu dijeliti i raspravljati o svim idejama koje žele bez cenzure ili ugrožene anonimnosti.
Ali možda nijedan zakon koji je donijela vlada ne bi trebao zamijeniti najbolji alat za sprječavanje da štetni sadržaj dođe do djece – roditeljsku odgovornost.