Subscribe
Dva američka prijatelja kontaktirala su me kako bi kritizirala moju podršku izjavi Giorgije Meloni da je predsjednik Trump bio u pravu po pitanju Venezuele, a u krivu po pitanju Grenlanda. Kažu da je Trump trebao tražiti pristanak Kongresa za vođenje rata protiv Venezuele i da je prekršio međunarodno pravo slanjem vojne snage u Caracas kako bi uhitila Nicolasa Madura i njegovu suprugu, za kojima su u Sjedinjenim Državama izdane tjeralice. Njihove kritike potaknule su me da razmislim o tom slučaju.
Tajni ključ uspjeha
Prvo, Trump nije vodio rat protiv Venezuele. Stoga mu nije bio potreban pristanak Kongresa. Njegov tim je uhitio dvojicu kriminalaca i priveo ih pravdi. Iako par nije osuđen na američkom sudu, dokazi protiv njih su ogromni. Ključ uspjeha ove operacije bila je njezina stroga tajnost. Da je Kongres bio unaprijed obaviješten, curenje informacija bi nesumnjivo dovelo do njezina neuspjeha.
Maduro: Uzurpator i izborni prevarant
Nicolas Maduro nije bio legitimni predsjednik Venezuele. Ne samo da je napustio svoju dužnost postavši tiranin – kako bi to rekli srednjovjekovni filozofi – već je i izgubio predsjedničke izbore 2024. Svim nepristranim promatračima bilo je jasno da Maríu Corinu Machado (kojoj nije bilo dopušteno kandidirati) podržava većina birača. Dakle, Maduro nije bio samo uzurpator već i izborni prevarant, iako to nije bio razlog njegovog uhićenja.
Eichmannova otmica
Potonji prigovor, da je Trump prekršio međunarodno pravo, ne može se tako lako odbaciti. Kada vojna snaga iz zemlje A uđe u zemlju B bez pristanka nadležnih vlasti i otme nekoga, bez obzira je li on ili ona poznati kriminalac ili ne, krši se suverenitet zemlje B. Poštovanje nacionalnog suvereniteta čini se sastavnim dijelom međunarodnog prava.
Ovdje bi neki presedani mogli biti korisni. Godine 1960. država Izrael poslala je specijalni tim u Argentinu. Oteli su njemačkog nacista Adolfa Eichmanna, koji je tamo živio pod lažnim imenom, i doveli ga u Izrael. Argentina je prosvjedovala protiv ovog kršenja njezina suvereniteta, a Vijeće sigurnosti UN-a utvrdilo je da bi takvo kršenje suvereniteta, ako se ponovi, moglo ugroziti mir. Izrael i Argentina riješili su slučaj zajedničkom izjavom da dvije države smatraju slučaj zatvorenim. Argentina je prešutno priznala pravo Izraela da sudi Eichmannu. Izraelski sudovi odlučili su da potencijalno nezakonit način na koji je Eichmann uhićen nije bitan za slučaj protiv njega, koji se temeljio na njegovom sudjelovanju u ubojstvu milijuna Židova tijekom Drugog svjetskog rata.
Uganda i Panama
Treba se prisjetiti još dva slučaja. Godine 1976. arapski teroristi oteli su zrakoplov na putu za Izrael i uputili ga prema zračnoj luci Entebbe u Ugandi. U smjeloj operaciji, izraelski tim upao je u zračnu luku i spasio taoce. Svi teroristi i neki ugandski vojnici koji su im pomagali ubijeni su, ali samo jedan član izraelskog tima. Dok je glavni tajnik UN-a Kurt Waldheim optužio Izrael za kršenje suvereniteta Ugande, operacija je dobila široko priznanje. Godine 1989. američke vojne snage izvršile su invaziju na Panamu i uhitile diktatora Manuela Noriegu koji je prethodno poništio predsjedničke izbore i uznemiravao američke građane.
Prihvaćanje je ključno
Napad na Entebbe i invazija na Panamu razlikuju se od druga dva slučaja po tome što su, vjerojatno, poduzeti u samoobrani. To očito nije bio slučaj s Madurom, a još manje s Eichmannom. Međutim, razlika između Eichmanna i Madura bila je u tome što je Eichmann suđen i osuđen prema međunarodnom, a ne izraelskom pravu, dok je Maduro uhićen i optužen za kršenje američkog zakona. Svakako je problematično ako SAD mogu po volji primjenjivati svoje zakone na građane drugih država pod drugim jurisdikcijama. Ali ono što je ključno u oba slučaja jest da su legitimni predstavnici dviju zemalja čiji je suverenitet bio povrijeđen, Argentine i Venezuele, prihvatili potrebu da se dvojica kriminalaca privedu pravdi. Machado ima pravo govoriti u ime Venezuele i podržala je Madurovo uhićenje.