Izrael i SAD pokrenuli su opsežne oružane napade na Iran. Navodi se da je cilj uklanjanje najviše elite moći i pomoć iranskom narodu u svrgavanju režima.
Međutim, mnogi se pitaju kako će to funkcionirati u praksi. Iskustvo prethodnih sličnih projekata na Bliskom istoku je užasavajuće.
Kao Europljani i Zapadnjaci, možemo biti i oduševljeni i zabrinuti zbog razvoja događaja. Malo tko na Zapadu jadikuje nad činjenicom da islamistički režim u Iranu posrće. Masakri počinjeni oko 8. siječnja nad vlastitim stanovništvom svjedoče o nemilosrdnom režimu koji vlada u Teheranu. S druge strane, Vladimir Putin je svakako potresen. Iran je bio pouzdan saveznik u ratu protiv Ukrajine i u globalnijoj ambiciji da samo Zapadu stvara probleme.
Neki zbunjeni ljevičarski aktivisti u Europi također žale zbog napada na Iran. Njihova nemogućnost da svijet vide u bojama osim crno-bijelim, gdje se crna uvijek povezuje s “američkim imperijalizmom” i njegovom “produženom rukom” Izraelom, znači da određeni ljevičarski krugovi paradoksalno brane duboko reakcionarnu islamističku teokraciju.
Štoviše, ne brane mnogi politički krugovi diljem Europe pravo mula da nastave ugnjetavati svoj narod.
Istovremeno, iz iskustva znamo da ne možemo predvidjeti rezultate međunarodnih oružanih sukoba. Iskustva iz zemalja poput Afganistana, Iraka i Libije uče nas da početni entuzijazam zbog pada totalitarnih režima može brzo prerasti u užas zbog razvoja nasilja koji se čini da ništa ne može zaustaviti.
Osim toga, imamo opravdan strah od novih, velikih izbjegličkih tokova. Mnogi u Europi smatraju da su europske zemlje već preuzele dovoljnu odgovornost za ljude koji su pobjegli, posebno u vezi s posljedicama Arapskog proljeća. Ali pritisak na Europu općenito je snažan već nekoliko godina.
EU trenutno pokušava regulirati imigraciju uz pomoć novog migracijskog pakta. A opsežni tokovi izbjeglica iz novih vojnih sukoba koji bi mogli nastati u mogućem vakuumu moći u i oko Irana nisu ono što EU sada najviše želi. Brzi kraj rata i nova elita moći u Iranu koju SAD i Izrael mogu prihvatiti i koja također ima potpunu kontrolu nad cijelim velikim iranskim teritorijem vjerojatno bi bili dobrodošli.
I sami Iranci žele demokraciju. Kad bi se nešto takvo moglo ostvariti, bilo bi fantastično. Nažalost, iz povijesti znamo da se etnički i vjerski sukobi ne zakopavaju jer zemlje na Bliskom istoku održavaju izbore i pokušavaju uvesti demokraciju. Upravo suprotno.
Političke snage u Europi koje su naskeptičnije prema nastavku imigracije pokušat će se oduprijeti masovnom prijemu izbjeglica čak i ako se sukobi na Bliskom istoku nastave. A to se čini, između ostalog, i s argumentom da Iran nije u neposrednoj blizini Europe.
Za razliku od Ukrajine, koja graniči s nekoliko zemalja EU-a i bori se protiv širenja Rusije koja bi na kraju mogla ugroziti druge europske zemlje, uključujući članice EU-a, Iran nije u neposrednoj blizini Europe. Međutim, zamislivo je da opsežna iranska dijaspora u Europi vrši pritisak da se prijatelji, poznanici, rodbina i sunarodnjaci zaštite unutar europskih granica.
Također ne znamo kako će dugotrajni sukob utjecati na svjetsko gospodarstvo. I ne radi se samo o mogućnosti smanjenog pristupa nafti i mogućnosti zatvaranja Hormuškog tjesnaca. Radi se i o činjenici da neizvjesna situacija stvara ono što naša tržišta, čini se, najviše ne vole: neizvjesnost.
Ekonomski problemi koje je svijet morao podnijeti nakon pandemije, nakon rata u Ukrajini i predsjednikove Trumpove upotrebe carina kao alata za politički utjecaj muče naša zapadna gospodarstva već nekoliko godina. Mnogi su se nadali smirenijem Trumpu i stabilnijem gospodarskom razvoju. Ali sada situacija izgleda neizvjesno.
Većinu stvari trenutno karakterizira neizvjesnost. Moramo se početi navikavati na to. Dok mi Europljani moramo biti konstruktivna snaga u trenutnoj situaciji, moramo se usuditi i imati led u želucu. Ovo nije sukob u apsolutnoj blizini Europe. Niti je to sukob u koji smo prvenstveno mi sami uključeni. Morat ćemo pričekati i vidjeti što će se dogoditi. Moramo biti sposobni živjeti s neizvjesnošću.