Subscribe
Prošli tjedan Europski parlament u Strasbourgu glasao je o amandmanima kojima se poziva na potpunu zabranu izvoza aluminijevog oksida u Rusiju. To je nesumnjivo bila mjera koja je odgovor na medijsku pozornost o rafineriji aluminijevog oksida Aughinish u okrugu Limerick. U vlasništvu Rusala, rafinerija koja izvozi veliku većinu svojih materijala u Rusku Federaciju, brzo je izazvala kritike cijelog irskog političkog spektra.
Fine Gael i Sinn Féin glasali su za rezoluciju. No, začudo, zastupnici u Europskom parlamentu iz stranke Fianna Fáil suzdržali su se od glasovanja. Njihova obrazloženja pružila su rijedak trenutak jasnoće stranačkoj delegaciji u Bruxellesu. Billy Kelleher tvrdio je da sankcija „mora više naštetiti neprijatelju nego vama samima“ te da se EU oslanja na Aughinishovu proizvodnju za vlastitu industriju. U međuvremenu, Barry Andrews se žalio da je amandman ravnodušan prema sigurnosti europskih kritičnih lanaca opskrbe mineralima.
Najiznenađujuće jest da ovi komentari, promatrani odvojeno od političke povijesti njihovih zastupnika u Europskom parlamentu, puno više podsjećaju na stari Fianna Fáil nego što bi se to Taoiseachu Michaelu Martinu svidjelo. Fianna Fáil je nekada bila nesentimentalna, transakcijska stranka koja je u svakoj svojoj političkoj odluci uzimala u obzir irske nacionalne interese, bez obzira na to jesu li te politike bile izričito motivirane javnim interesom. Stoga je iskreno bizarno vidjeti ovaj instinkt kako se uzdiže upravo nad raspravom o aughinskom aluminiju. Irska je posljednje četiri godine javno podržavala Ukrajinu i izvozila rafinirane materijale ključne za modernu proizvodnju u Rusiju. Poražavanje Fianna Fáila mora biti zapanjujuće. Toliko da stranka sada misli da se u javnosti može nešto osvojiti ako se drži svog stava.
Da bismo u potpunosti razumjeli koliko je čudan bio zaokret Fianne Fáil prema Strasbourgu, moramo proučiti povijest stranke u Europi. Prije nego što je komunikacijski tim stranke ublažio svoje europske senzibilnosti u parabolu vizionarske stranke, bili su stranka ruralne i radničke Irske. Seán Lemass podnio je zahtjev za članstvo u EEZ-u 1961. ne zato što je težio federaliziranom europskom projektu, već zato što je ekonomski protekcionizam propao, a Britanija se kretala prema Europi. Jack Lynch je 1972. proveo pristupanje Irske na isti način – Europa je bila ekonomsko sredstvo za postizanje nacionalnih ciljeva poput pristupa tržištu, modernizacije i bijega iz Sterlingove zone. Nakon pridruživanja, Irska je pregovarala o ključnim fondovima za regionalni razvoj, a danas brani svoj režim poreza na dobit. Te akcije današnja Fianna Fáil nije mogla provesti, a kamoli planirati. Irska je povijesno bila pristaša europske ekonomske integracije, ali nikada nije bila nekritična.
Zapravo, raspored sjedenja Fianne Fáil u Bruxellesu odražavao je to. Desetljećima je Fianna Fáil sjedila s gaulističkim strankama u Europskom parlamentu, a od 1999. u Uniji za Europu nacija – suverenističkoj klupi koju je dijelila s poljskim Zakonom i Pravdom, talijanskim Savezom nacionalnih saveza i danskom Narodnom strankom. Ti se detalji sada tretiraju kao skrivene neugodne tajne iz prošlosti stranke. Ali svrstavanje Fianne Fáil ovdje nije bilo neumjesno. Irska republikanska, nacionalistička, ruralna stranka koja je u to vrijeme vjerovala u nacionalnu državu kao osnovnu jedinicu europske suradnje, prirodno je tamo pripadala. Najzanimljivije jest da su 2009. Fianna Fáil i Zakon i Pravda, obje članice iste političke grupacije, krenule suprotnim političkim putovima.
Godine 2009. Fianna Fáil pridružila se liberalima ALDE-a, grupacije koja će se kasnije pod makronističkim vodstvom spojiti u Renew Europe. No, do ove faze Fianna Fáil je već dokazala da je izgubila sposobnost kritiziranja institucija Europske unije. Kada je irska javnost 2001. odbacila Ugovor iz Nice, vlada Fianne Fáil drugi je put provela referendum. Kada su 2008. odbacili Lisabonski ugovor, vlada Fianne Fáil još je jednom ponovila referendum. A kada su se državne financije urušile, vlada Fianne Fáil pozvala je Trojku i socijalizirala gubitke bankarskog sustava na inzistiranje Europske središnje banke.
Čovjek se pita je li odbacivanje suverenističke kože stranke bilo dio cijene koju je platila nakon ekonomskog sloma. Stranka koja se obnavlja tijekom nadziranog ekonomskog i političkog oporavka teško bi si mogla priuštiti da bude viđena na euroskeptičnim klupama. Kakav god bio neposredni uzrok, rezultati su danas jasno vidljivi gdje je unutar Fianna Fáila sumnja u Bruxelles postala tabu.
Ali Fianna Fáiler nikada nije dobila dopis. Godine 2014. Brian Crowley – jedini preživjeli zastupnik u Europskom parlamentu iz stranke – napustio je ALDE i pridružio se ECR-u, opisujući ih kao ‘nefederalističku, pro-EU skupinu koja vjeruje u davanje puno jačeg utjecaja nacionalnim vladama, a ne institucijama EU-a’. U to vrijeme, zapravo najpopularniji političar Fianne Fáil u zemlji, s više od 180 000 glasova prve preferencije, Crowley je ponovio stav stranke prije 2009. – i zbog toga je izbačen iz stranke. Ova epizoda točno ilustrira gdje se nalazilo ideološko težište iza biračke baze Fianne Fáil i koliko je vodstvo stranke bilo odlučno sjediti negdje drugdje.
Pa ipak, ta neusklađenost nikada nije riješena. Renew Europe se predstavlja kao urbano, sekularno, federalističko i tehnokratsko političko sredstvo. Članstvo u takvoj skupini bilo bi anatema za Fiannu Fáil pod vodstvom Lyncha i Lemassa. Stranka je zapravo makronistički ‘jupiterovski’ predvodnik u Europi, ali je posrnula pod teretom oholosti francuskog predsjednika.
Fianna Fáil, naprotiv, tvrdi da potječe od malih poljoprivrednika, krčmara, klubova GAA i irske republikanske tradicije. Njezini članovi štuju Lemassa i Lyncha upravo zato što su pregovarali s Europom kako bi sklopili sporazum koji je išao u korist Irske. Sada Fianna Fáil sjedi u grupaciji čiji su instinkti o usklađivanju poreza, integraciji obrane i institucionalnoj centralizaciji suprotni samim načelima stranke.
U usporedbi Michaela Martina i Emmanuela Macrona ima nešto sasvim prikladno: dva čelnika koji tečno govore jezikom zabrinutosti, majstori bolnih izjava i odgođenih odluka. Upitan o Aughinish Alumini, premijer je obećao da će ‘razviti pristup’ s Komisijom i poznat je po tome što o svakom pitanju govori ‘u smislu’ onoga što bi mogao učiniti.
Što nas vraća na suzdržanost Fianne Fáil prošlog tjedna u Strasbourgu. To se ne bi trebalo čitati kao povratak starog instinkta. To je izbjegavanje rizika – vječni instinkt stranke da istovremeno bude vlada i oporba, proeuropska u Bruxellesu i skeptična u Foynesu, ozbiljna prema Ukrajini u Dublinskom dvorcu i oprezna prema sankcijama kada su plaće radnika Limericka u pitanju. Stranka je otkrila vokabular nacionalnog interesa taman dovoljno dugo da sjedi prekriženih ruku prije nego što vladina istraga o Aughinish Alumini potvrdi ono što svi već znamo.
Značajno je da su, kada su ulozi bili stvarni i lokalizirani, zastupnici u Europskom parlamentu iz stranke Fianna Fáil instinktivno posegnuli za obrambenim argumentima – lancima opskrbe, proporcionalnošću, nacionalnom diskrecijom, skepticizmom prema parlamentarnoj politici gestikulacije – koje njihova vlastita skupina odbacuje i kojih se Micheál Martin odrekao. Stara stranka je još uvijek negdje tamo, prigušena dva desetljeća liberalne presvlake. Ako Fianna Fáil istinski vjeruje, kako je to rekao Billy Kelleher, da Europa ne bi trebala činiti stvari koje više štete njoj samoj nego njezinim protivnicima, onda bi se trebali zapitati zašto sjede u skupinama za koje je ta misao heretička – i zašto je posljednji čovjek u stranci koji je reagirao na to pitanje izgubio kontrolu zbog toga.
Jedina karakteristična osobina Fianne Fáil kroz njezinu stoljetnu povijest jest podređenost svom vođi. Ta je podređenost u prošlosti korištena za stvaranje čuda pod Eamonom de Valerom i Charliejem Haugheyjem. Ali može se koristiti i za sitne osobne interese koji irsku javnost podvrgavaju okrutnim i neobičnim okolnostima zbog zabluda jednog čovjeka.