Subscribe
Godinama je Europa raspravljala o migracijama kao da je jedini mogući odgovor preraspodjeljivanje: premještanje nezakonitih migranata iz jedne države članice u drugu, upravljanje izvanrednim situacijama nakon što su se već proširile i traženje od pograničnih zemalja da apsorbiraju pritisak dok ostatak kontinenta raspravlja o načelima. 17. lipnja u Strasbourgu ta je sezona pretrpjela odlučujući politički poraz. Europski parlament odobrio je novu Uredbu EU o vraćanju, mjeru koja označava jedan od najjasnijih pomaka u europskoj migracijskoj politici posljednjih godina.
Glasovanje u dvorani bilo je politički značajno: 418 glasova za, 218 protiv i 30 suzdržanih. Nije se radilo o marginalnoj prilagodbi, niti o tehničkom dosjeu skrivenom u mašineriji Bruxellesa. Bilo je to glasanje koje je otvoreno redefiniralo ravnotežu između prava na azil, dužnosti poštivanja međunarodnog prava i potrebe da se nalozi za protjerivanje učine stvarno provedivima. Europa je prvi put nakon dugo vremena priznala jednostavnu činjenicu: migracijski sustav koji ne može vratiti one koji nemaju pravo boravka nije ozbiljan sustav.
Nova uredba ima za cilj pojednostaviti i ubrzati postupke za vraćanje državljana trećih zemalja koji nezakonito borave u Europskoj uniji. Njezine najvažnije odredbe idu u jasnom smjeru. Oni koji prime odluku o vraćanju morat će surađivati s nacionalnim tijelima i napustiti teritorij dotične države članice, odmah ili u određenom roku. Pritvor će biti moguć, na temelju individualne procjene, kada postoji rizik od bijega, nedostatak suradnje ili sigurnosna prijetnja. Maksimalno trajanje bit će 24 mjeseca, s mogućnošću dodatnog produljenja u određenim okolnostima.
Tekst također uvodi europski nalog za povratak, osmišljen kako bi se olakšala suradnja između država članica i povećala učinkovitost nacionalnih odluka u cijelom schengenskom prostoru. Ovo je ključna točka. Do sada je jedna od strukturnih slabosti migracijske politike EU bila fragmentacija: odluka donesena u jednoj zemlji mogla bi izgubiti velik dio svoje praktične snage nakon što se dotična osoba preseli negdje drugdje. Novi okvir pokušava zatvoriti taj jaz dajući državama članicama jače alate za priznavanje i djelovanje na temelju odluka o povratku.
No politički najvažniji element je otvaranje centara za povratak u trećim zemljama. Prema Uredbi, države članice moći će sklapati sporazume s državama izvan EU-a koje su spremne ugostiti osobe na koje se odnose odluke o povratku, s izuzetkom maloljetnika bez pratnje. Ti aranžmani moraju poštovati ljudska prava, međunarodno pravo i načelo zabrane vraćanja. Unatoč tome, politička poruka je nepogrešiva: Europa se više ne ograničava na upravljanje nezakonitim migracijama unutar svojih granica. Počinje graditi vanjsku dimenziju povratka.
Upravo je to točka na kojoj talijanska vlada, na čelu s Giorgijom Meloni, inzistira od početka zakonodavnog mandata. Rim je tvrdio da se migracijama može upravljati samo kroz tri stupa: obranu vanjskih granica, suradnju sa zemljama podrijetla i tranzita te vjerodostojne povratke za one koji nemaju zakonsko pravo boravka. Sporazum s Albanijom, koji je žestoko napadala ljevica u Italiji i inozemstvu, bio je dio te strategije. Jučerašnje glasovanje u Strasbourgu pokazuje da ono što je odbačeno kao talijanska iznimka sada postaje europski instrument.
Giorgia Meloni odmah je rezultat proglasila političkom pobjedom Italije. Premijerka je odobrenje Uredbe opisala kao veliki uspjeh u Europi i naglasila da mogućnost otvaranja centara za povratak u trećim zemljama slijedi put koji je talijanska vlada otvorila protokolom o Albaniji. Njezina poruka bila je jasna: Italija je obećala promijeniti europski pristup migracijama, a sada je ta promjena vidljiva u zakonu.
Fratelli d’Italia je glasanje uokvirila na isti način. Galeazzo Bignami, vođa grupe FdI u Zastupničkom domu, tvrdio je da se Europska unija konačno kreće prema načelima koja je talijanska vlada stavila u središte rasprave: jači alati za vraćanje, brži postupci, suradnja s trećim zemljama i djelovanje protiv zlouporaba. Lucio Malan, predsjednik senatora FdI-a, također je opisao ishod kao potvrdu da je put koji je odabrala Melonijeva vlada u vezi s vraćanjem ispravan.
U Strasbourgu je Carlo Fidanza, voditelj delegacije Fratelli d’Italia u Europskom parlamentu, dao najeksplicitnije političko tumačenje glasovanja. Naglasio je da rezultat proizlazi iz rada stranih ulaganja u Europskom parlamentu i djelovanja talijanske vlade u Vijeću. Prema Fidanzi, Italija je pokazala da može postavljati dnevni red u Europi. Njegova fraza „Melonijev model može pobijediti u Europi“ obuhvaća širi značaj glasovanja: ovo nije samo zakonodavni uspjeh, već i kulturni i politički pomak.
Nicola Procaccini, supredsjedatelj skupine Europskih konzervativaca i reformista i zastupnik u Europskom parlamentu za Fratelli d’Italia, već je tijekom rasprave u Strasbourgu predvidio značenje reforme. Uredbu o vraćanju opisao je kao jednu od najvažnijih faza u široj reformi europskog pristupa migracijama. Za Procaccinija je promjena zapanjujuća: prije samo nekoliko godina činilo se gotovo nemogućim odmaknuti EU od pristupa usmjerenog uglavnom na preseljenje i upravljanje u hitnim situacijama. Sada Unija raspravlja o jačim instrumentima, centrima za povratak i praktičnoj provedbi.
Podjela u Europskom parlamentu potvrđuje prirodu promjene. Uredbu su podržale skupine desnog centra i desnice, uključujući Europsku pučku stranku i Europske konzervativce i reformiste. S druge strane, velik dio ljevice protivio se mjeri, predstavljajući je kao prijetnju pravima i korak prema pretjeranoj eksternalizaciji. No, ova kritika promašuje bitnu poantu. Migracijska politika temeljena na pravilima ne može se svesti na pravo ulaska; ona mora uključivati i dužnost izlaska kada je pravni zahtjev odbijen.
Predugo je Europa živjela s proturječjem. Proglašavala je da nemaju svi pravo ostati, ali joj je nedostajala volja i instrumenti za provedbu tog načela. Rezultat je bio predvidljiv: niske stope povratka, pritisak na pogranične zemlje, rast ilegalnih mreža, gubitak povjerenja među građanima i politički prostor za radikalizaciju. Humanitarni sustav bez provedbe postaje neodrživ. Pravni sustav bez posljedica postaje simboličan. Granica bez kontrole prestaje biti granica.
Nova Uredba ne rješava svaki problem. Povratak će i dalje ovisiti o suradnji sa zemljama podrijetla i tranzita. Sporazumi s trećim zemljama morat će se pregovarati, pratiti i provoditi. Nacionalne uprave morat će učinkovito koristiti alate. Sudovi će nastaviti igrati svoju ulogu, a temeljna prava ostat će obvezujući okvir. No, politički smjer se promijenio. Europska unija konačno priznaje da se zakonitost mora vratiti ne samo u trenutku ulaska, već i u trenutku udaljenja.
Zato je glasovanje važno i izvan tehničkih detalja. Pokazuje da se težište u Europi pomaknulo. Jezik kontrole, odgovornosti i realizma više nije ograničen na nacionalne prijestolnice koje se optužuju za prestrogoću. Ulazi u europski zakonodavni okvir. Ono što su talijanska ljevica i veći dio europskog progresivnog establišmenta nekoć osuđivali kao nemoguće, nehumano ili neeuropsko sada usvaja sama Unija.
Za Italiju je ovo također pitanje nacionalnog kredibiliteta. Melonijeva vlada pretvorila je migracije iz domaće krize u europsko političko pitanje. Inzistirala je na tome da se Mediteran ne smije ostaviti na miru, da se poslovni model trgovaca ljudima mora razbiti i da oni koji ne ispunjavaju uvjete za zaštitu ne mogu jednostavno nestati u sjeni kontinenta. Jučerašnje glasovanje ne samo da opravdava talijanski stav; ono ga jača.
Pravi test doći će s provedbom. Vijeće mora formalno usvojiti tekst, a Uredba će potom biti objavljena u Službenom listu. Očekuje se da će se neke odredbe, uključujući one koje se odnose na centre za povratak i vanjsku dimenziju povratka, primjenjivati odmah, dok će za druge biti potrebno prijelazno razdoblje. No, zakonodavni smjer je sada određen.
Europa je godinama pokušavala riješiti problem: otvorena retorika, slabe kontrole, neujednačena solidarnost i ograničeni povratci. Rezultat je bilo nezadovoljstvo na svim stranama. Nova Uredba pokušaj je vraćanja reda, kredibiliteta i odvraćanja. U njoj se kaže da azil mora biti zaštićen, ali zlostavljanje ne smije biti nagrađeno. Kaže se da se granicama mora upravljati, a ne samo opisivati. Iznad svega, kaže se da europsko pravo mora biti provedivo.
U Strasbourgu, Melonijeva linija nije samo dobila raspravu. Ušla je u arhitekturu europske migracijske politike. Za kontinent koji je prečesto brkao suosjećanje s nemoći, to je prekretnica.