Subscribe
Europski odgovor na uhićenje Nicolása Madura od strane Sjedinjenih Država otkrio je puno više o Europi nego o Venezueli. Ono što se u početku činilo kao fragmentirana mješavina pravnih prigovora, političkog opreza i selektivnog odobravanja kristaliziralo se u dublji problem: krizu strateške koherentnosti – onu koja posebno utječe na europsku desnicu.
Venezuela je postala test stresa. A reakcija Europe otkrila je ne samo njezine instinkte, već i njezine inhibicije.
Važno je započeti s jasnom razlikom. Europska ljevica nije bila ambivalentna. Njena reakcija bila je uglavnom ujednačena i nedvosmislena. U svim institucijama, strankama i medijskim ekosustavima, ljevica je osudila operaciju ili na temelju formalnih pravnih razloga – uokviravajući je kao kršenje međunarodnog prava i državnog suvereniteta – ili zbog dugogodišnje političke i ideološke simpatije prema chavističkom režimu. Za veći dio europske ljevice, Madurova Venezuela tretirana je manje kao kriminalizirana država, a više kao politički cilj, ili barem kao prikladna protuteža američkoj moći.
Ovaj stav, koliko god manjkav, bio je interno koherentan. Slijedi poznati obrazac: moralno osuđivanje američkih postupaka u kombinaciji sa selektivnim sljepilom prema autoritarnim režimima povezanim s progresivnim ili antizapadnim narativima.
Prava dilema, međutim, leži negdje drugdje. Ambivalentnost koju je otkrila venezuelanska epizoda predstavlja krizu europske desnice.
Strateško odrubljivanje glave, a ne ideološki križarski rat
Uhićenje Madura nije bilo ni impulzivno ni simbolično. Uslijedilo je nakon godina pravnih priprema, prodiranja obavještajnih podataka i koordinacije s regionalnim akterima, uključujući osobe ugrađene u sam venezuelanski režim. Izvedena kao strogo kontrolirana operacija bez žrtava, predstavljala je klasičnu strategiju odrubljivanja glave usmjerenu na demontiranje države koja je odavno prestala funkcionirati kao suvereni politički entitet i umjesto toga se razvila u transnacionalno kriminalno središte.
Ključno je da Washington nije operaciju uokvirio kao humanitarnu intervenciju ili vježbu promicanja demokracije. Predstavljena je kao akcija provođenja zakona i nacionalne sigurnosti, utemeljena na optužnicama vezanim uz trgovinu narkoticima, pranje novca i kriminal na državnoj razini. Sjedinjene Države djelovale su jer su procijenile da bi daljnja neaktivnost dodatno narušila regionalnu sigurnost.
Europa je, nasuprot tome, reagirala kao da je sama procedura politički ishod.
Europske reakcije: Tri stava, jedna slabost
Europski odgovori se uglavnom svrstavaju u tri preklapajuće kategorije.
Prvo, kvalificirano odobravanje, posebno među konzervativcima i nacionalno-populističkom desnicom. U dijelovima srednje Europe, južne Europe, nordijskim državama i među atlantskim konzervativcima, Madurovo uklanjanje dočekano je kao strateški korisno, iako je popraćeno inzistiranjem da takve akcije ostanu iznimne i pravno neugodne.
Drugo, strateška šutnja, posebno među čelnicima koji privatno priznaju korisnost operacije, ali nerado izražavaju podršku u europskom pravno osjetljivom i medijski neprijateljskom okruženju. Ta šutnja nije neutralnost. Ona odražava izbjegavanje rizika u kombinaciji s političkom kalkulacijom.
Treće, legalistička osuda, uglavnom koncentrirana na lijevom centru, ali vidljiva i u dijelovima desnice – ponajviše u Francuskoj i Britaniji – gdje je operacija predstavljena kao neprihvatljivo kršenje suvereniteta. Ova reakcija ukorijenjena je u političkim kulturama duboko sumnjičavim prema američkoj ekstrateritorijalnoj moći i posvećenim rigidnom, formalističkom konceptu međunarodnog prava.
Ono što ujedinjuje sva tri odgovora – uključujući i odobrenje – jest europska nesposobnost da artikulira doktrinu koja premošćuje zakonitost i provedbu. Europa i dalje govori jezikom normi, a istovremeno ostaje strukturno nelagodna s moći.
Dilema desnice: Suverenitet bez djelovanja
Suprotno karikaturama, europska desnica nije uglavnom antiamerička. U Italiji, Poljskoj, Mađarskoj, većem dijelu srednje Europe i diljem nordijskim zemljama, atlantizam ostaje ključna strateška orijentacija. A simpatije prema Trumpu također su čvrsto utemeljene.
Ipak, Venezuela je otkrila suptilniju ranjivost: tendenciju da se suverenitet tretira kao ograničenje, a ne kao odgovornost.
Ako je suverenitet nepovrediv, štiti li on režime koji djeluju kao kriminalni pothvati? Ako je nacionalni interes najvažniji, može li Europa tolerirati narko-države koje izvoze drogu, organizirani kriminal, migracijski pritisak i regionalnu nestabilnost? A ako ne, koje je mehanizme – pravne, političke ili strateške – Europa spremna aktivirati?
Prečesto se suverenitet koristi ne da bi se opravdalo djelovanje, već da bi se izgovorilo suzdržavanje. Šutnja, u ovom kontekstu, postaje suučesništvo kroz propust. Omogućuje moći da retroaktivno definira zakonitost dok se Europa povlači u moralni formalizam. Zakon bez provedbe prestaje biti red; postaje ritual.
Poznati obrazac strateške anksioznosti
Ova epizoda podsjeća na veljaču 2025., kada se nekoliko europskih konzervativnih čelnika javno pridružilo Donaldu Trumpu tijekom CPAC-a u Washingtonu usred eskalacije transatlantskog carinskog spora. Kod kuće su ih nacionalni mediji brzo prikazali kao nepatriote ili podložne američkim interesima. Politička cijena bila je stvarna.
Lekcija koju su mnogi usvojili nije bila kako koherentno braniti strateško usklađivanje, već kako minimizirati izloženost. Venezuela je ponovno aktivirala taj instinkt. Aplauz ishodu uz distanciranje od metode postao je zadani europski stav – siguran, ali strateški prorijeđen.
Odgovornost Španjolske: Glas koji ne može ostati nijem
Nigdje ta dvosmislenost nije štetnija nego u Španjolskoj.
Španjolska si ne može priuštiti dvosmislenost oko Venezuele. Ima povijesnu odgovornost u odnosima EU-a i hispanske Amerike kakvu nema nijedna druga europska zemlja. Pa ipak, godinama se ta odgovornost ne samo zanemaruje, već se aktivno preokreće.
Pod uzastopnim vladama predvođenim Španjolskom socijalističkom strankom, Španjolska je odigrala duboko razornu ulogu u legitimiranju, omogućavanju i političkom pranju novca Madurovog režima . Ta se odgovornost posebno povezuje s Joséom Luisom Rodríguezom Zapaterom, bivšim španjolskim premijerom, koji je godinama djelovao kao jedan od Madurovih najučinkovitijih međunarodnih pokretača – normalizirajući režim pod krinkom dijaloga dok je Venezuela tonula u kriminalnu državnost.
Zbog ovog nasljeđa osudu Trumpovih postupaka od strane španjolske vlade ne čini samo politički kukavičnom, već i moralno i strateški neodrživom.
Ako Europa želi značajno doprinijeti demokratskoj tranziciji Venezuele, Španjolska mora govoriti jasno – ne kao ideološki akter, već kao civilizacijski i politički most između Europe i hispanske Amerike. Proces tranzicije u kojem Španjolska ostaje paralizirana vlastitim političkim kompromisima neće imati kredibilitet i legitimitet.
Washington bilježi
Sjedinjene Države pomno prate situaciju. U strateškoj zajednici Washingtona, Venezuela nije izoliran slučaj, već signal. Koliko je Europa pouzdana kada se zakonitost i sigurnost razilaze? Mogu li konzervativni europski pokreti prevesti retorički suverenitet u operativnu odgovornost? I koliko su oni u praksi usklađeni s doktrinom “Amerika na prvom mjestu” koja daje prioritet odlučnoj akciji nad proceduralnom udobnošću?
Ova su pitanja važna. Analitičari otvoreno primjećuju da su Kolumbija, Meksiko, Honduras i Nikaragva i dalje pod lupom, a vrijeme održavanja izbora pažljivo se razmatra. Grenland se također ponovno uključio u strateške rasprave. Europska reakcija na Madura već oblikuje američka očekivanja.
Međunarodno pravo ili moralni alibi?
Međunarodno pravo je važno. Ali kada se na njega poziva za obranu režima koji su iznutra ispraznili suverenitet, riskira da postane moralni alibi za paralizu. Madurov režim sustavno je uništavao venezuelski suverenitet pozivajući se na nemiješanje kao štit. Obrana takvog suvereniteta u apstraktnim terminima isprazni koncept značenja.
Europa se mora suočiti s temeljnim pitanjem: štiti li suverenitet države ili štiti režime?
Zaključak: Cijena strateške nevinosti
U djelu Suicidal Empathy (2026.), Gad Saad opisuje patologiju u kojoj empatija, odvojena od razboritosti i samoodržanja, postaje samodestruktivna. Pojedinci, tvrdi on, mogu se toliko bojati nanošenja štete da prihvaćaju vlastitu eroziju.
Venezuelanska epizoda sugerira da države – a možda i cijeli kontinenti – mogu patiti od iste bolesti.
Europska nelagoda s provedbom, njezino refleksno povlačenje u pravni formalizam i njezina sklonost moralnom signaliziranju nad strateškom odgovornošću ukazuju na oblik geopolitičke suicidalne empatije. Kontinent oblikovan povijesnom traumom postao je oklijevajući u vršenju moći čak i kada nečinjenje nosi veće moralne i materijalne troškove.
Suverenitet mora uključivati odgovornost. Empatija, ako želi ostati kreposna, mora biti ograničena realizmom.
Maduro više nije u Caracasu. I Europa – desnica, ljevica i ostali – moraju konačno napustiti iluziju strateške nevinosti. Ovo je trenutak istine za europski konzervativizam, za naše saveznike i za nas same.