Subscribe
Posljednjih godina postalo je uobičajeno opisivati Zapadnu Europu kao zemlju koja stalno korača prema sekularizaciji, pri čemu se kršćanstvo predstavlja kao blijedi kulturni ostatak, a ne kao živa društvena snaga.
Ipak, novi anketni materijali i istraživanja kompliciraju ovu prihvaćenu priču, posebno u Irskoj i Sjevernoj Irskoj, gdje nekoliko pokazatelja upućuje na tihi, ali mjerljivi povratak kršćanskoj identifikaciji i praksi. Ovaj pokret – najočitiji unutar katoličanstva – počeo se pojavljivati u parlamentarnim raspravama o vjerskoj slobodi diljem Europske unije (EU), otkrivajući potencijalne političke implikacije koje se protežu daleko izvan otoka Irske.
Takav razvoj događaja nosi političku, ali i kulturnu težinu, nudeći mogućnost obnovljenih konzervativnih okvira oblikovanih tradicionalnim doktrinama o obitelji, obrazovanju i društvenoj koheziji.
Pod ponovnim porastom, promatrači ne misle na sveobuhvatnu obnovu religioznosti iz sredine 20. stoljeća, već na stabilizaciju i blagi preokret višedesetljetnog pada. Irska, dugo obilježena katoličkim utjecajem, doživjela je dramatičnu eroziju crkvenog autoriteta nakon skandala sa zlostavljanjem od strane klerika i velikih liberalnih referenduma o razvodu, braku i pobačaju.
Do popisa stanovništva iz 2016. godine, katolička samoidentifikacija pala je na 79% s 94% iz 1961., dok je kod neopredjeljenih dosegnuta 10%. Unatoč tome, nedavne analize sugeriraju izravnavanje silazne krivulje, s naznakama obnove među mlađim kohortama – što je u suprotnosti s pretpostavkom da je sekularizacija neizbježna ili nepovratna.
Velika anketa Instituta Iona provedena u Sjevernoj Irskoj, objavljena u listopadu 2025., pojačava taj dojam. Anketiranjem 1200 odraslih osoba u regiji koju obilježavaju dugogodišnje vjerske podjela, podaci pokazuju da se 56% identificira kao religiozni i/ili duhovni, u usporedbi s 39% koji se ne izjašnjavaju ni kao jedno ni drugo.
To je u oštroj suprotnosti s Republikom, gdje usporedivi podaci Europskog društvenog istraživanja stavljaju vjersku identifikaciju bliže 40%. Molitva je, posebno, središnja praksa – 51% ispitanika redovito se moli – što sugerira da osobna odanost traje čak i kada institucionalna lojalnost oslabi.
Obrasci odlaska u crkvu dodaju još jednu dimenziju. U Sjevernoj Irskoj 44% barem povremeno prisustvuje bogoslužjima, razina stabilnosti koja prkosi pretpostavci o neumoljivom sekularnom pomjeranju od Nemira. Među katolicima 40% redovito prisustvuje misi – dvostruko više od stope u Republici Irskoj, gdje je tjedna posjećenost pala ispod 20% prema izvješćima iz 2023. u Irish Catholic.
Ova razlika naglašava kako je politički i kulturni kontekst Sjeverne Irske održao vjerski identitet na načine koji se ne odražavaju drugdje na otoku.
Najupečatljivija dimenzija ankete odnosi se na mlade ljude. Ispitanici u dobi od 18 do 24 godine pokazuju najsnažniji entuzijazam za kršćanstvo, s 30% koji izražavaju „vrlo pozitivno“ mišljenje u usporedbi sa samo 4% koji imaju „vrlo negativno“.
Ova kohorta također izvještava o najvišim stopama molitve (60%) i angažmana s vjerskim tekstovima (45%), nadmašujući starije generacije. Ovi nalazi odražavaju širi „tihi preporod“ koji se opaža diljem anglosfere – u Britaniji, Sjedinjenim Državama i dijelovima Kanade – gdje mlađi odrasli traže smisao usred ekonomske neizvjesnosti, kriza mentalnog zdravlja i digitalnog preopterećenja.
U Sjevernoj Irskoj, ovo novo preporođeno razdoblje naginje katoličanstvu: 17% mladih ispitanika izražava pozitivno mišljenje o Crkvi, što je najviše od svih dobnih skupina. Iako 60% navodi prošle skandale kao prepreku, anketa također otkriva značajnu dobru volju među zajednicama: katolici pozitivnije ocjenjuju protestantske crkve (45%) nego protestanti katoličke (30%), što nagovještava mogućnost veće ekumenske otvorenosti.
Što se tiče Republike, dodatni dokazi podupiru tvrdnju o stabilizaciji. Popis stanovništva iz 2022. zabilježio je katoličku pripadnost od 69%, s padom među onima mlađima od 25 godina. Biskupijska izvješća ukazuju na povećanu posjećenost omladinskih duhovnih obnova i širenje online vjerskih zajednica – obrasce pojačane izolacijom tijekom godina COVID-19.
Iako ovi događaji ne znače sveobuhvatan preporod, oni ukazuju na trajnu kulturnu ulogu katoličanstva unutar irskog identiteta, čak i u globaliziranom i pluralističkom društvu.
Smješteno u širi kontekst EU, istraživanje Pew Research Centra iz 2018. godine, pod nazivom “Biti kršćanin u Zapadnoj Europi” , pruža vrijedne informacije. Anketiranjem 24 599 odraslih osoba u 15 zemalja – među kojima su Irska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Njemačka, Italija i Španjolska – Pew je otkrio da je kršćanstvo ostalo većinski identitet, iako često odvojeno od formalne vjerske prakse.
U to vrijeme, 71% Zapadnih Europljana identificiralo se kao kršćani. Neprakticirajući kršćani činili su najveću skupinu s 46%, premašujući i redovite vjernike (22%) i one koji se ne pridružuju vjerskim zajednicama (23%).
Irska je premašila te brojke: 80% kršćanske identifikacije, sa samo 15% neopredijeljenih, potvrđujući svoj izniman status unutar sekularizacijske putanje EU.
Obrasci vjerovanja dodatno kompliciraju pretpostavke o padu. Samo 22% neprakticirajućih kršćana potvrdilo je biblijskog Boga, ali 59% priznalo je neki oblik više sile. Većinska podrška vjerovanju u zagrobni život (57%) zadržala se u većem dijelu regije. U zemljama s katoličkom većinom poput Italije i Portugala, posjećenost crkve kretala se od 25 do 30%, a irska mjesečna posjećenost od 40% znatno je premašila prosjek EU.
Ipak, dugoročni padovi su ostali vidljivi. Od 1960-ih nadalje, kršćanska identifikacija pala je za 20-30 postotnih bodova u zemljama poput Španjolske i Nizozemske, potaknuta liberalizacijom, institucionalnim skandalima i ideološkim razlikama između crkava i njihovih vjernika.
Uobičajeni razlozi za napuštanje zajednice uključivali su etička neslaganja – 40% navelo je stavove o LGBTQ+ pitanjima – i uvjerenje 25% da znanost nadilazi religiju.
Unatoč tome, Pew je identificirao protustruje. Mnogi neprakticirajući kršćani i dalje su crkve smatrali vrijednim sidrištima zajednice (65%) i podržavali su blagi oblik kulturnog nacionalizma (35%). Imigracija iz regija s muslimanskom većinom također je pokrenula ono što neki znanstvenici nazivaju „reaktivnim kršćanstvom“, potičući sekularne Europljane da ponovno potvrde kulturni vjerski identitet. U Irskoj su se nakon 2015. porasti migracija podudarali sa stabilizacijom katoličke pripadnosti, prema CSO-u. Naknadna istraživanja, poput Eurobarometra iz 2019., otkrila su da mladi u južnim zemljama EU-a – posebno Italiji i Poljskoj – izražavaju pozitivnu kršćansku identifikaciju u stopi od oko 50%, što odražava trendove uočene u Sjevernoj Irskoj.
Ovaj razvojni krajolik podupire rastući politički interes na razini EU-a. Istraga Europskog parlamenta iz 2025. pod nazivom Kršćanstvo i EU (Pitanje E-003184/2025), koju je podnio zastupnik ECR-a Emmanouil Fragkos, naglašava povijesni i kulturni utjecaj kršćanstva, od antike do modernih ideala socijalne skrbi ukorijenjenih u kršćanskoj ljubavi. Pitanje ističe europsku marijansku baštinu, arhitektonsku istaknutost katedrala i integralnu ulogu kršćanstva u oblikovanju europskih vrijednosti.
Pozivajući se na članak 17. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, koji nalaže strukturirani dijalog s crkvama i vjerskim organizacijama, u istrazi se od Komisije traži: (1) kako surađuje s kršćanskim crkvama u obrani zajedničkih europskih načela; (2) je li kršćanska terminologija ikada uključena u programe poput Obzora Europa; i (3) utječu li kršćanski blagdani – Uskrs, Božić, Velika Gospa – na donošenje političkih odluka.
Odgovor Komisije, objavljen 19. rujna 2025., bio je sažet. Ponovno je potvrdio poštovanje nacionalnih aranžmana koji reguliraju crkve i ukazao na opći okvir za dijalog iz članka 17., ali nije ponudio nikakve konkretne informacije o angažmanu s kršćanskim tijelima, imenovanju programa ili ulozi vjerskih blagdana u donošenju politika.
Nije bilo spomena o inicijativama za pluralizam, niti o tekućem dijalogu s COMECE-om ili drugim važnim kršćanskim institucijama. Izostavljanje eksplicitnih referenci na zaštitu Povelje o temeljnim pravima prema člancima 10. i 21. mnogima se činilo kao propuštena prilika. Kratkoća odgovora pojačala je percepciju o sve većem jazu između parlamentarnog interesa za kršćansku kulturnu baštinu i proceduralne neutralnosti Komisije.
Političke implikacije kršćanske stabilizacije – ili opreznog ponovnog oživljavanja – značajne su. Povijesno gledano, kršćanstvo, posebno katoličanstvo, podupiralo je konzervativne stavove o društvenim i moralnim pitanjima, supsidijarnosti i dobrobiti zajednice, načelima koja su se odrazila u ranim nacrtima ustavnih dokumenata EU.
Irski referendum iz 2024., gdje je 67,7% glasovalo protiv redefiniranja obiteljskih struktura izvan braka, može se protumačiti kao izraz trajnih katoličkih kulturnih normi. U Sjevernoj Irskoj, povećana religioznost mladih mogla bi ublažiti progresivne težnje Sinn Féina, potencijalno potičući nova konzervativna usmjerenja diljem otoka.
Diljem EU-a, rastuća kršćanska samoidentifikacija poklapa se s izbornim dobicima konzervativnih stranaka poput poljske stranke Pravo i pravda (PiS) i talijanske stranke Braća Italije. Na europskim izborima 2024. konzervativni blokovi osigurali su otprilike 30% mjesta, dijelom kroz kampanje koje su se pozivale na kršćansku baštinu protiv uočenog ideološkog pretjeravanja. Ti se dobici pretvaraju u konkretne politike: proširenu potporu obiteljima (Mađarska), strožu kontrolu migracija opravdanu očuvanjem kulture i obnovljeni naglasak na vjerskom obrazovanju.
Ekonomski, vjersko sudjelovanje doprinosi manjoj ovisnosti o socijalnoj skrbi; studije Svjetske banke sugeriraju smanjenja do 15% u zajednicama s visokom angažiranošću. Politički, vjerske mreže mogu smanjiti polarizaciju poticanjem dijaloga, što je pokazano na međureligijskim samitima EU-a 2025. Za kontinent koji se bori s demografskim padom, migracijskim pritiscima i vanjskim geopolitičkim prijetnjama, konzervativizam prožet kršćanstvom može ponuditi sidro stabilnosti.
Izazovi i dalje postoje, posebno u održavanju angažmana mladih. Ipak, pokazatelji – od 30% izrazito pozitivnog raspoloženja mladih u Sjevernoj Irskoj do 80% vjerovanja u Boga u Irskoj – sugeriraju da ono što se pojavljuje nije povratak u prošlost, već prilagodba kršćanskog identiteta novim kulturnim okolnostima.
Kako EU napreduje kroz svoju agendu za 2025., ponovno uspostavljanje kršćanske svijesti, posebno u katoličkim kontekstima, spremno je oblikovati upravljanje, kulturu i političku debatu na načine koje su mnogi prerano odbacili.
Ukratko, znakovi katoličke i kršćanske obnove u Irskoj i šire ukazuju na šire konzervativno preusmjeravanje unutar Europe. Projekcije za 2030. predviđaju da će se kršćanska identifikacija izjednačiti na 60–65%, što će utjecati na politiku prema komunitarističkim i vrijednosnim pristupima. Ovi empirijski događaji potvrđuju da religija zadržava trajnu i promjenjivu ulogu u europskom javnom životu.