Subscribe
Četiri godine nakon što je Rusija izvela potpunu invaziju na Ukrajinu, Europa se nalazi u neugodnom, ali nužnom trenutku introspekcije. Početna jasnoća iz 2022. – moralno ogorčenje, strateško usklađivanje, brza mobilizacija – ustupila je mjesto složenijem krajoliku u kojem se sudaraju solidarnost, suverenitet, sigurnost i institucionalna razboritost.
S jedne strane, mnoge političke obitelji diljem kontinenta ostaju čvrste: Ukrajinu treba podržati, inače Ukrajina barem ne smije pasti. Stoga se ruska agresija ne može prihvatiti, a još manje nagraditi. Suverenitet europske nacije ne može se pregovaranjem ukloniti pod prisilom. Ta osnova ostaje netaknuta.
Ipak, osim te jasnoće, počinju se pojavljivati sumnje – ne o samoj podršci, već o smjeru u kojem se Europska unija kreće.
Rasprava o pristupanju Ukrajine EU-u sažima tu napetost. Pristupanje se sve više shvaća kao prirodno i moralno nužno proširenje solidarnosti. Ako se Ukrajina bori za Europu, tvrdi se, onda Europa mora nepovratno vezati Ukrajinu za svoju institucionalnu jezgru. U iznenađujućem obratu događaja, čini se da se Ukrajina bori u ime Europe, a ne da traži od Europe da se bori u ime Ukrajine. To je bila Zelenskijeva retorika posljednjih nekoliko godina, a to je i artikulirao u svom obraćanju Europskom parlamentu 24. veljače 2026. U tom govoru, Zelenski je pozvao čelnike EU-a da Ukrajini daju „jasan datum za pristupanje“ Uniji. Uokviravanje proširenja kao dijela diplomatske arhitekture potrebne za okončanje rata
Ali pristupanje nije simbol. To je strukturna transformacija Unije. Izmijenilo bi proračunske ravnoteže desetljećima. Preoblikovalo bi kohezijsku politiku i financiranje poljoprivrede. Rekalibriralo bi težinu glasačkih mjesta i političku dinamiku unutar Vijeća. Najvažnije je da bi implicitno zaplelo institucionalnu budućnost EU-a u neriješeni teritorijalni sukob.
Europska unija se u svojoj povijesti mnogo puta širila. Nikada se nije proširila do razine pravog rata. Podržavanje Ukrajine u njezinoj obrani je jedno. Integriranje zemlje u ratu u ustavnu arhitekturu Unije je sasvim drugo. To dvoje nije zamjenjivo unatoč Zelenskog dobro osmišljenoj retorici.
Ako ništa drugo, činjenica da je rat sada ušao u svoju četvrtu godinu trebala bi prisiliti Europu ne samo da održi pomoć – čiji opseg i sastav ostaju politički sporni, čak i dok brojke poput predloženog paketa od 90 milijardi eura sugeriraju obvezu koja pokriva otprilike dvije trećine projiciranih financijskih potreba Ukrajine – već i da puno ozbiljnije razmisli o svom dugoročnom strateškom smjeru.
Sukob ovog trajanja, ukorijenjen na europskom tlu, ne može se tretirati kao privremena izvanredna situacija. On mijenja sigurnosnu psihologiju kontinenta. Pa ipak, to čini neravnomjerno.
Za Poljsku, baltičke države i Rumunjsku rat nije udaljena geopolitička drama. To je bliska i opipljiva prijetnja. Vojna logistika kreće se preko njihovih teritorija. Tokovi izbjeglica su neposredni. Scenariji eskalacije raspravljaju se ne na akademskim seminarima, već u ministarstvima obrane. Građani u tim državama članicama na prvoj crti ne doživljavaju sukob apstraktno; doživljavaju ga kao blizinu. Osjećaj ranjivosti je stvaran i on utječe na njihovo inzistiranje na čvrstoći, brzini i strateškoj jasnoći.
Nasuprot tome, za zemlje poput Italije, Španjolske, Portugala ili Irske, rat – iako moralno značajan i politički značajan – ostaje geografski i psihološki udaljeniji. Percepcija prijetnje filtrira se kroz cijene energije, proračunske pritiske i domaće političke rasprave, a ne kroz izravne granične strahove. Javno mnijenje u tim državama često odražava drugačiju kalibraciju između solidarnosti i rizika, između izdržljivosti i pregovora.
Ovo razilaženje vrlo lako može dovesti do nejedinstva, kao što vidimo s mađarskim stavom. Također otkriva da europska kohezija počiva na različitim strateškim intuicijama. Ono što se u Varšavi čini egzistencijalnim, u Lisabonu se može činiti uvjetnim. Ono što se čini hitnim u Tallinnu, u Madridu se može činiti pregovaračkim.
Upravo zbog te unutarnje asimetrije Europska unija se ne može ograničiti samo na financiranje otpora. Ako je cilj istinski održati Ukrajinu, izvan (ili možda dalje od) vojne pomoći, EU bi se trebala pozabaviti vodećom ulogom u oblikovanju diplomatske arhitekture vjerodostojnog mirnog rješenja. Rat koji se odvija na europskom tlu ne može imati svoje političko rješenje osmišljeno negdje drugdje.
Sjedinjene Države ostaju nezamjenjive. NATO ostaje ključan za odvraćanje. Ipak, EU ne može beskonačno prepuštati stratešku završnicu rata koji redefinira vlastito sigurnosno okruženje drugima. Premošćivanje jaza između hitnosti na prvoj crti fronta i periferne udaljenosti zahtijeva ne samo novac, već i vodstvo – vodstvo sposobno uskladiti različite percepcije prijetnji u koherentnu kontinentalnu strategiju. Ako je sukob europskog geografije i posljedica, njegovo konačno rješenje također mora biti europskog dizajna.
U središtu trenutne rasprave nalazi se paradoks. Unija je zamišljena kao mirovni projekt, utemeljen na ekonomskoj međuovisnosti i institucionalnoj integraciji kao protuotrovu ratu. Pa ipak, danas se razvija u geopolitičkog aktera koji financira vojnu otpornost u neviđenim razmjerima. Od 2022. godine mobilizirane su stotine milijardi eura u raznim oblicima potpore.
Ova transformacija možda jest nužna. Ali nije dovoljno politički probavljena. Ne na strani ponude u politici, a još manje na strani potražnje. Jesu li europski građani u potpunosti svjesni da Unija prolazi kroz tako duboku redefiniciju? Jesu li spremni za europski projekt koji je sve više isprepleten s dugoročnim sigurnosnim obvezama i obrambenom koordinacijom? Ova pitanja nisu izraz neprijateljstva prema Ukrajini. Ona su izrazi demokratske odgovornosti.
Diljem Europe, glasovi koji pozivaju na oprez pri pristupanju ponekad se prikazuju kao neodlučni ili nedovoljno predani. Takvo je tumačenje pogrešno. Može se čvrsto suprotstaviti ruskom ekspanzionizmu i istovremeno preispitivati je li ratno proširenje razborito. Suverenitet nije odbacivanje solidarnosti; to je uvjet koji omogućuje da solidarnost opstane.
Vlade koje ne mogu jasno artikulirati granice svojih obveza riskiraju narušavanje domaće legitimnosti o kojoj te obveze u konačnici ovise. Politički kapital nije beskonačan. Javni pristanak ne može se pretpostavljati unedogled u produljenom ratnom okruženju obilježenom inflacijom, energetskim pritiscima, demografskim naprezanjem i društvenim umorom.
Institucionalna pitanja oko pristupanja ostaju neriješena. Bi li se članstvo odnosilo samo na područja koja su trenutno pod kontrolom Kijeva? Bi li se Unija implicitno obvezala na oporavak svih međunarodno priznatih ukrajinskih teritorija? Kako bi se financirali troškovi obnove i integracije u kohezijske i poljoprivredne okvire bez izazivanja distributivnih napetosti među državama članicama? To nisu proceduralne tehnike. To su temeljne odluke koje će oblikovati Uniju generacijama.
Povijest nudi otrežnjujuće lekcije o političkim entitetima čije vanjske ambicije nadmašuju njihovu unutarnju koheziju. Prekoračenje često počinje moralnim uvjerenjem i geopolitičkom hitnošću. Rijetko se najavljuje kao pretjerivanje. Pa ipak, institucije opstaju samo kada ambicija ostane usklađena s kapacitetom.
Četiri godine nakon početka rata, Europa se nalazi na osjetljivom raskrižju. Pitanje nije treba li podržati Ukrajinu. To ostaje jasno. Pitanje je riskira li Europska unija time redefiniranje sebe na načine koji nisu dovoljno raspravljeni ili demokratski utemeljeni.
Nema proturječja između održavanja Ukrajine i inzistiranja na razboritosti u vezi s pristupanjem. Doista, očuvanje dugoročne koherentnosti Unije moglo bi biti najbolje jamstvo da europska solidarnost ostane vjerodostojna i održiva.
Ako Europa želi pokazati jedinstvo, mora osigurati da jedinstvo ne počiva samo na moralnom impulsu, već i na strateškoj jasnoći, međunarodnom realizmu i ozbiljnoj predanosti oblikovanju trajnog mira.
Jer istina je da rat testira ukrajinsku izdržljivost, ali i sposobnost Europe da spoji uvjerenje sa suzdržanošću. A ta ravnoteža u konačnici može odrediti budućnost samog europskog projekta.