Subscribe
Posljednjih nekoliko godina svjedočili smo seizmičkom pomaku u tradicionalnoj ljevici i desnici, kako u Europi tako i u Sjevernoj Americi. Ljevica se nekada zalagala za socijalizam. U 1920-ima to je značilo ukidanje prava privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i time kraj ‘eksploatacije’ radničke klase od strane kapitalista. U 1940-ima socijalizam je značio centralno ekonomsko planiranje gdje je ljudima uglavnom bilo dopušteno zadržati svoja formalna prava vlasništva, ali gdje su planeri trebali usmjeravati pojedinačne napore u kanale koji su se smatrali najučinkovitijima ili društveno prihvatljivima. U 1960-ima to je značilo visoke poreze i opsežnu preraspodjelu, ne nužno od bogatih prema siromašnima, već od onih koji se lako oporezuju prema onima s najvećim političkim utjecajem. Ali socijalizam u sve tri varijante je propao. Sovjetski sustav se srušio. Socijaldemokracija švedskog tipa sudarila se sa stvarnošću i tiho je napuštena. (Kada su Margaret Thatcher pitali o njezinom najvećem postignuću, odgovorila je: ‘Tony Blair’.)
Ljevica dominira sveučilištima i medijima
Ljevica nije osvojila svijet jer socijalizam nije funkcionirao. Ali ono što je umjesto toga osvojila bila su sveučilišta i mediji. Jedan od razloga bio je taj što sposobni desničarski pojedinci postaju poduzetnici, investitori, poslovni ljudi, menadžeri, liječnici i inženjeri, dok sposobni ljevičarski intelektualci postaju sveučilišni profesori, učitelji i novinari. Taj je trend potom pojačan činjenicom da ljevičari drže svoje mišljenje s mnogo većim intenzitetom i mnogo manjom tolerancijom od desničara. Desničarski sveučilišni profesori zapošljavali bi nove članove manje-više neovisno o njihovim političkim stavovima. Lijevičarski profesori zapošljavali bi samo druge ljevičare. Polako su tako preuzeta sveučilišta. Ista pristranost samoodabira pronađena je i u medijima. Prepušteni sami sebi, sveučilišta i mediji će se okrenuti lijevo.
Prave žrtve nestaju, ljevica izmišlja nove
Sveučilišta su prestala biti forumi za slobodno natjecanje ideja i umjesto toga postala su sredstva za društvene promjene kojima je ljevica žudjela. Novinari su prestali izvještavati o tome što se stvarno događa i postali su ljevičarski navijači. Ali koje su društvene promjene ljevica žudjela? Njezina povijesna (i plemenita) misija bila je borba za siromašne i marginalizirane. Ali krajem dvadesetog stoljeća, barem na Zapadu, ta pitanja prestala su biti hitna. Siromaštvo je uglavnom iskorijenjeno, a etničke i seksualne manjine više nisu bile potlačene. Ljevica je izgubila svoj raison d’être. Stoga ga je izmislila. Umjesto da se upusti u sve teži zadatak identificiranja stvarnih žrtava i borbe za njih, ljevica je jednostavno stvorila žrtve i njihove tlačitelje, otuda i kultura otkazivanja i wokeizam ljevice, strastveno odbacivanje zapadne civilizacije, besmislena dobrodošlica pružena antizapadnim tražiteljima azila koji su hrlili u Europu.
Antisemitizam i nova antizapadna utopija
Do tada su lijeve političke stranke bile pod dominacijom nove elite sveučilišnih profesora, učitelja, novinara, aktivista odvjetnika i vladinih birokrata, bez ikakvog suosjećanja za brige i interese radničke klase (koja je i sama prošla kroz transformaciju, a posebne vještine zamijenile su sirovu snagu). Slika ljevice također se promijenila. Dvadesetih godina 20. stoljeća utopija je bio Sovjetski Savez, a borba se trebala voditi između kapitalista i proletarijata. U poslijeratnim godinama utopija je bila Švedska, dok je iluzija epohe bio korporatizam – savez velike vlade, velikog biznisa i velikog rada. Ali ljevici su ponestale utopije u koje bi slala divljenja pune delegacije sa Zapada, a ponestale su joj i stvarne borbe. Neko vrijeme ljevica je prihvaćala ekofundamentalizam (a neki ljevičari to još uvijek čine) gdje je utopija neka imaginarna Arkadija ptica pjevica i trave koja se lagano njiše na povjetarcu. No nedavno je ljevica pronašla još jednu imaginarnu zemlju, Palestinu (koja nikada nije stvarno postojala), nove neprijatelje, Židove, i novo biračko tijelo, antizapadne imigrante. Ljevica se promijenila do neprepoznatljivosti, dok njezino tradicionalno biračko tijelo, radnička klasa, nema simpatija za novu ljevičarsku elitu, s njezinom apsurdnom kulturom otkazivanja, wokeizmom i zlim antisemitizmom. To stvara jedinstvenu priliku za desnicu.