Švedska napokon ima svoj vlastiti kulturni kanon

Švedska je napokon dobila svoj mnogo raspravljani kulturni kanon . Sastoji se od popisa od ukupno 100 djela i društvenih fenomena za koje se smatra da na različite načine razlikuju švedsku povijest, kulturu i društveni život. 50 djela preuzeto je iz književnosti, umjetnosti i glazbe. A 50 društvenih fenomena preuzeto je iz religije, izuma i društvenog života.

Neke stvari uključene u ovaj kulturni kanon sežu čak do kršćanskog srednjeg vijeka. Švedski pravni tekstovi iz 13. stoljeća također su uključeni u kanon. Ovi pravni tekstovi smatraju se prvim duljim tekstovima napisanim na švedskom jeziku (a ne na crkvenom latinskom). Čista fikcija polazi od poznate pjesme iz 17. stoljeća, ali se zatim usredotočuje na roman s kraja 19. i početka 20. stoljeća.

Kad su u pitanju društveni fenomeni, uključen je švedski “očinski dopust” , tj. razdoblje plaćenog roditeljskog dopusta koje može koristiti samo otac djeteta, a stoga ne i majka. To bi bio znak svijesti koja je rano postojala u švedskom društvu o prednostima rodne ravnopravnosti u domu. Primjeri drugih fenomena koji su uključeni u kanon su Nobelova nagrada, zgrada švedskog parlamenta, Vasaloppet (skijaško trčanje) i rječnik Švedske akademije.

Reakcije na ovaj švedski kulturni kanon bile su brojne i raznolike. Neki smatraju da je popis razvodnjen. Drugi smatraju da je čudno uključiti društvene reforme poput očinskog dopusta. Smatraju da bi se trebalo više usredotočiti na umjetnost i književnost. I istina je da postoji nekoliko velikih književnih djela koja nisu uključena. Uz nekoliko iznimaka, često popularni pjesnici 19. stoljeća uočljivi su po svojoj odsutnosti.

No moguće je argumentirati za širinu ovog kanona. Čini se da mnogi ljudi imaju poteškoća s praćenjem značenja riječi kultura i, prije svega, što u nju unosimo kada govorimo o nacionalnoj kulturi.

Riječ kultura ima dva osnovna značenja. Prvo, označava estetsku produkciju: književnost, slikarstvo, arhitekturu, glazbu. Ali također označava obrasce života, jezik i vrijednosti koje karakteriziraju određenu civilizaciju. Često brkamo ova dva pojma kada govorimo o različitim kulturama naših zemalja ili o našoj zapadnoj kulturi općenito.

Valja napomenuti, na primjer, da kada istraživačka mreža World Values ​​​​Survey konstruira svoju poznatu kulturnu kartu svijeta na kojoj su različite nacije smještene u različite kulturne sfere, upravo su vrijednosti i načini života u središtu. Ne radi se o glazbi i književnosti. Tako razmišljamo i o kulturi kada govorimo o kulturnim sukobima koji se sada događaju u Zapadnoj Europi zbog moderne imigracije. Upravo na razlike između, s jedne strane, individualističke i sekularizirane Zapadne Europe (i Zapada općenito) i, s druge strane, tradicionalističkog i autoritarnijeg muslimanskog svijeta obraćamo pozornost i možda se brinemo zbog njih. A kada kažemo da se mi Europljani moramo zauzeti za svoje moderne vrijednosti oko pojedinca, slobodnog poduzetništva i pravne sigurnosti, možemo reći i da moramo braniti našu zajednički dijeljenu zapadnu kulturu u smislu vrijednosti i društvenog poretka.

Dakle, nije nerazumno da su društveni fenomeni koji svjedoče o progresivnom razmišljanju koje je tako dugo karakteriziralo Švedsku također uključeni u kulturni kanon.

Zanimljiva je činjenica da je politička ljevica imala poteškoća s razumijevanjem ovog projekta. Temeljni razlog je vjerojatno taj što sam projekt pretpostavlja ideju da Švedska – kao i sve druge zemlje u Europi – jest i bila je prepoznatljiva nacija. Iako je zemlja sada dio globalnog poretka, iako je zemlja dio EU i NATO-a i iako je Švedska tako dugo aktivna i entuzijastična članica Ujedinjenih naroda, Švedska je i dalje specifična nacija sa svojim vlastitim jezikom i vlastitom kulturom.

To je nevjerojatno nepodnošljivo za političke snage za koje je svaki nacionalizam izraz zle volje i zla. Nažalost, oni svaki nacionalizam povezuju s agresivnošću i ugnjetavanjem. Nisu u stanju vidjeti da nacionalizam uvijek ima neotuđivu vrijednost u tome što predstavlja nužnu komponentu brige o sebi nacije. Da bi nacija opstala, mora do određene mjere potvrditi vlastito postojanje i vlastitu kulturu. A to se može dogoditi istovremeno s potvrđivanjem otvorenosti prema vanjskom svijetu i poštovanjem prema drugim ljudima i drugim narodima. Ali u vremenima globalizacije, slobodne trgovine i migracija, nebriga za vlastitu naciju i kulturu u konačnici postaje samopovređivanje.

To je složenost koju određene političke snage ne mogu obraditi. Ne razumiju da naš moderni internacionalizirani svijet zahtijeva određenu brigu za vlastite.

I zato se političkoj ljevici od samog početka ne sviđa ovaj projekt. Švedski kulturni kanon riskira otkrivanje onoga što su određene političke snage pokušavale poreći već nekoliko desetljeća: Švedska ima švedsku povijest. I Švedska nema samo švedsku povijest. Švedska također ima švedsku kulturu. Švedska ima nekoliko švedskih pisaca. A među tim piscima su i ljudi koji su bili i konzervativni i nacionalistički. To znači da Švedska nema perzijsku ili kurdsku povijest. To znači da su preci Šveđana izgradili zemlju, a ne imigranti. Ne moramo zbog toga reći ne imigraciji. Ali nepobitna je činjenica da je Švedska švedska tisuću godina (i dulje od toga ako želite) i da Šveđani imaju povijest koja je samo njihova.

Sve ovo može zvučati očito i trebalo bi se smatrati očitim, ali nije bilo tako.

Od 1970-ih, švedske elite teško se nose s nacionalizmom. Teško im je ići švedsko samopotvrđivanje. I to je bio jedan od razloga zašto je Švedska imala gotovo nekontroliranu imigraciju između 2000. i 2015. Kasnije su se i druge zemlje zapadne Europe uključile u ovu tužnu utrku, ali Švedska je rano shvatila da je moralno ispravno širom otvoriti svoje granice.

Jedan od argumenata koji je u to vrijeme iznesen kako bi se opravdala ova brza promjena u zemlji bio je da nikada nije postojala homogena švedska Švedska. Istraživači, vodeći ljudi javnog mnijenja i političari iznijeli su mnoštvo sofisticiranih argumenata kako bi dokazali nepostojanje švedske Švedske. „Švedska je oduvijek imala imigraciju“, rekli su, na primjer. Što je naravno istina, ali pitanje je koliko bi ona trebala biti opsežna. „Švedska kultura se oduvijek mijenjala“, također su rekli. Što je očita istina, ali to ne znači da bi sve vrste promjena trebale biti dobrodošle. „Nacionalna kultura se ne može definirati i staviti u kutiju“, što je također istina. Ali to ne znači da ne postoje nacionalne kulture ili da ih ne možemo na neki način opisati i napraviti razliku između različitih kultura.

Ali sada postoji švedski kulturni kanon. I on se istinski temelji na švedskoj povijesnoj kulturi. Nitko nije trebao definirati švedsku kulturu da bi stvorio ovaj kanon. Nitko nije trebao poricati da je švedska nacionalna kultura raznolika i ponekad kontradiktorna. A budući da nijedan kulturni fenomen koji je bio mlađi od 50 godina nije smio biti uključen u ovaj kanon, postalo je također slučaj da je sve u njemu istinski švedsko. Opsežna imigracija koju je Švedska imala u posljednjih 50 godina nije primjetna u ovom kulturnom kanonu.

A to znači da je sada službena istina da Švedska ima švedsko podrijetlo. Da su Šveđani ti koji posjeduju svoju povijest. Šveđani su ti koji posjeduju svoju kulturu.

I sve je to vrijedno kada se zemlja sada pokušava popraviti nakon 50 godina samopovređivanja.