Subscribe
Malo je postupaka Trumpove Bijele kuće koje su privukle toliko pažnje kao predsjednikova borba protiv ideološki korumpiranih kulturnih institucija, uglavnom sveučilišta. Kako su medijski establišment i progresivni pokreti u Europi uvelike priznali poraz nacionalistima kada je riječ o imigraciji, središnje točke kritika prema Trumpu u njegovom drugom mandatu pomaknule su se prema područjima koja su još uvijek predmet sporova između liberala i konzervativaca. Možda glavna tema kritika su naravno Trumpove tarife, ali o njegovom ukidanju financiranja i zahtjevima prema sveučilištima poput Harvarda također se naširoko izvještava u Europi.
Opsjednutost pitanjem sveučilišta je razumljiva u većem dijelu Europe, gdje je visoko obrazovanje u velikoj mjeri javno kontrolirano putem državnog vlasništva ili drugih neizravno javnih struktura. Kada Donald Trump zaprijeti povlačenjem saveznih ulaganja u institucije poput Harvarda, to posebno snažno pogađa Europu, gdje je koncept prepuštanja obrazovanja i istraživanja privatnim interesima straniji nego u SAD-u.
Mnogi komentatori Trumpovih zahtjeva prema visokom obrazovanju predvidjeli su odljev mozgova iz Sjedinjenih Država i da bi Europa navodno mogla imati koristi od toga. U Švedskoj je ministar obrazovanja više puta izrazio, implicitno i eksplicitno, da bi „progonjeni” istraživači iz Sjedinjenih Država mogli pronaći utočište u Švedskoj i doprinijeti razvoju i obogaćivanju ovdje (kakve znanstvene izbjeglice možemo očekivati od deložacije propalih, što je manje važno političarima koji signaliziraju vrline).
Drugi su istaknuli da bi, budući da su Harvard i druge institucije zaglavljene u sukobu sa saveznom vladom, vrhunska kineska sveučilišta mogla rasti na njihov račun, svrgnuvši SAD s trona i stavivši Kinu na čelo globalnog tehnološkog i znanstvenog razvoja.
Sve ove spekulacije su naravno obeshrabrujuće za one koji vjeruju da je u središtu Trumpovog sukoba sa sveučilištima važno pitanje; da sveučilišta promiču radikalnu antizapadnu ideologiju te da politički i kulturno potkopavaju konzervativne vrijednosti u društvu.
Upravo sa sveučilišta diljem Sjedinjenih Država opasna identitetska politika prodrla je u zapadni intelektualizam te u javne institucije i vlade. Političari, suci, odvjetnici i poslovni ljudi u velikoj su mjeri alumni ovih prestižnih bjelokosnih tornjeva koji već desetljećima reproduciraju destruktivnu ideologiju. To uključuje rasno i rodno utemeljenu „socijalnu pravdu”, hijerarhije „ugnjetavanja” i osjećaje koji u najboljem slučaju zagovaraju nepoštovanje, a u najgorem mržnju prema domorodačkim Europljanima i bijelim Amerikancima.
Očito je da je posao konzervativnog i nacionalističkog predsjednika zaustaviti federalnu potporu tim programima. Oni koji vjeruju da je to u suprotnosti s ulogom Sjedinjenih Država kao lidera u znanosti i tehnologiji ili krivo tumače Trumpove ciljeve ili podmuklo rade na očuvanju zapadnih sveučilišta kao budnih tvrđava.
Američka meka moć pretvorena je u antimoć
Druga perspektiva koja se pojavila u zapadnom tisku u vezi s američkim sveučilištima pod Trumpovom Bijelom kućom jest njihova korisnost za zapadnu „meku moć”. Velik dio globalne dominacije Sjedinjenih Država rezultat je njihove nevojne moći; njihov kulturni izvoz ne dolazi samo u obliku filmova, glazbe i drugih umjetnosti, već i u akademskoj zajednici. Njihove prirodne znanosti proizvode tehnološki izvoz o kojem ovise druge zemlje. Njihove društvene znanosti, dio zapadne humanističke tradicije, ključne su za razumijevanje republikanskog upravljanja, podjele vlasti, konstitucionalizma i drugih aspekata koji čine suvremene demokracije.
Međutim, upravo iz ovoga potonjeg proizlazi problem s američkom mekom moći. Probuđene društvene znanosti i načini razmišljanja koji se šire s američkih sveučilišta ne služe tome da Sjedinjene Države ili širi zapadni svijet budu inspiracija u drugim dijelovima svijeta, već upravo suprotno. One ukidaju pravo Amerikanaca da budu ponosni na svoju zemlju i koriste se za promicanje kontroverznih seksualnih ideologija koje se preziru u ostatku svijeta.
Kad bismo zamislili do čega bi dovela „woke” ideologija ako se ne zaustavi, mogli bismo početi zamišljajući stanje nekih gradova Sjedinjenih Država, ili čak najteže pogođenih zemalja u Europi. Što je to što New York, Los Angeles, Pariz ili London čini moćnim brendovima do danas, koji se diljem svijeta identificiraju s prosperitetom, slavnom poviješću, umjetnošću, kulturom i općenito ambicioznim mjestom za život? To je nasljeđe tih mjesta – zamišljena verzija onoga što su ti gradovi nekada bili u drugom dobu, oblikovana klišejima, nostalgijom i romantizmom. Pa ipak, trenutno stanje zapadne civilizacije, kako ga evociraju neki od njezinih najpoznatijih gradova, teško da je zavist svijeta.
Liberalna i progresivna kritika Donalda Trumpa protiv „probuđenih” akademskih krugova pokušava nas uvjeriti da ono što ostatak svijeta orijentira prema Sjedinjenim Državama i/ili Europi, za razliku od Rusije ili Kine, jest glasan, odvratan i drzak ikonoklazam kojim se naša elita bavi prema vlastitom narodu. U međuvremenu, zapadni izvoz „probuđenih” ideologija u druge kulture, poput onih u Aziji, dočekuje se s podsmijehom i zbunjenošću. Nitko u Indiji, Africi, Bliskom istoku ili jugoistočnoj Aziji ne tvrdi da je pod kulturnim utjecajem „probuđenih” ideologija. Naprotiv, baš kao i većina običnih ljudi na Zapadu, nezapadnjaci prepoznaju „probuđeni” trend u Sjedinjenim Državama i Europi kao napad na moralna dobra, vječne istine, ljepotu i dostojanstvo.
Ako nije u interesu Sjedinjenih Država i Europe da Donald Trump iskorijeni subverzivno ispiranje mozga „probuđenim” na sveučilištima i drugim javnim institucijama, onda ništa nije.