Subscribe
Španjolska klizi u ono što demografi sada nazivaju demografskom zimom : dugotrajni kolaps nataliteta koji transformira njezino gospodarstvo, društvenu strukturu i osjećaj kontinuiteta. Najnoviji podaci Nacionalnog statističkog zavoda (INE) prikazuju sumornu sliku: u 2024. godini Španjolska je zabilježila samo 322 000 rođenih, što je najniži broj od početka vođenja evidencije. Stopa fertiliteta pala je na 1,19 djece po ženi, daleko ispod praga zamjene od 2,1 i među najnižima u Europi.
U međuvremenu, očekivano trajanje života i dalje raste – sada iznosi 83,3 godine, što je jedan od najviših u svijetu – stvarajući društvo koje se ne samo smanjuje, već i brzo stari. Do 2050. godine gotovo četiri od deset Španjolaca bit će starije od 65 godina, prema projekcijama Eurostata. Ekonomske posljedice su neposredne i ozbiljne: manje radnika mora uzdržavati više umirovljenika, što opterećuje mirovinski sustav, zdravstvenu skrb i javne financije.
Nestala obitelj
Iza ovih brojki krije se tiha društvena revolucija. Stopa brakova pala je za više od 50% od 1980-ih, a prosječna dob majki koje prvi put rode popela se na 32,1 godinu, što je najviše u Europskoj uniji. Jedno od deset beba u Španjolskoj sada se rodi majci starijoj od 40 godina, a jedna od četiri trudnoće završava pobačajem.
Rezultat je vidljiv u sastavu španjolskih kućanstava. Samo 25% domova sada uključuje dijete mlađe od 18 godina, u usporedbi s 30% prije deset godina. Tri četvrtine kućanstava sastoje se isključivo od odraslih, što odražava ne samo manji broj rođenih, već i fragmentaciju tradicionalnih obiteljskih mreža. Prema Eurostatu, 29% svih kućanstava u Španjolskoj sada su samački domovi, rekordna razina koja je povezana s rastućom stopom usamljenosti i problema s mentalnim zdravljem.
Stručnjaci upozoravaju da je erozija obiteljskog života postala samoodržavajuća: što je manje djece, to će nacija imati manje budućih roditelja. Osjećaj obiteljskog kontinuiteta – bake i djedovi, rođaci, stričevi – smanjuje se, ostavljajući društveni krajolik sve više obilježenim izolacijom.
Iluzija imigracije
Na prvi pogled, imigracija kao da uravnotežuje te trendove. U Španjolskoj sada živi više od devet milijuna stanovnika rođenih u inozemstvu, a kada se uračuna njihova djeca rođena u Španjolskoj, imigranti prve i druge generacije čine otprilike 23% ukupnog stanovništva. Od 2015. Španjolska je primila neto 3,6 milijuna migranata, uglavnom iz Latinske Amerike, Sjeverne Afrike i Istočne Europe.
U 2023. godini, 31% novorođenčadi imalo je majku rođenu u inozemstvu, a više od jedne trećine imalo je barem jednog roditelja rođenog u inozemstvu. U Kataloniji ta brojka prelazi 50%. Imigracija je postala jedini izvor rasta stanovništva u zemlji u kojoj je prirodni prirast (broj rođenih minus broj umrlih) sada trajno negativan.
Ipak, stručnjaci upozoravaju da ovo nije dugoročno rješenje. Imigranti obično usvajaju obrasce nataliteta zemlje domaćina unutar jedne generacije, a novopridošli u Španjolsku nisu iznimka. Druga generacija – oni rođeni i obrazovani u Španjolskoj – pokazuje stope nataliteta slične onima domaćih Španjolaca. Štoviše, veliki priljevi stvaraju sve veći pritisak na stambene, obrazovne i zdravstvene sustave koji su već opterećeni starenjem domaćeg stanovništva.
Stopa nezaposlenosti u Španjolskoj i dalje je iznad 11%, s preko četiri milijuna ljudi koji su nezaposleni ili nedovoljno zaposleni. Istodobno, potražnja za niskokvalificiranim poslovima privukla je stotine tisuća migranata, od kojih se mnogi bore s ograničenim kvalifikacijama i izazovima integracije. Rezultat je paradoks: visoka nezaposlenost koegzistira s brzim priljevom stanovništva, stvarajući socijalne i fiskalne napetosti koje nijedna vladina politika još nije riješila.
Ekonomska cijena pada
Demografska kontrakcija nije samo društveni izazov – to je i makroekonomska prijetnja. Manje radnika znači nižu produktivnost, sporiji rast i veće porezno opterećenje za sve manju srednju klasu. Španjolska središnja banka procjenjuje da će se, bez preokreta trendova nataliteta, radno sposobno stanovništvo zemlje smanjiti za šest milijuna do 2050. godine.
Mirovinski sustav, koji već ima trajne deficite, suočava se s rizicima insolventnosti jer se omjer ovisnosti pogoršava. Godine 1980. na svakog umirovljenika dolazilo je pet radnika; danas ih je samo dvoje, a do sredine stoljeća bit će ih jedva 1,3. Istodobno, potrošnja na zdravstvo – koja već iznosi 10% BDP-a – nastavlja rasti jer starijoj populaciji treba kronična skrb.
„Španjolska stari i upada u stagnaciju“, upozorava nedavno izvješće CEU-CEFAS-a , napominjući da se svake godine manji broj rođenih podudara s rekordnim javnim dugom i rastućim socijalnim rashodima. Zaključuje se da je situacija „strukturno neodrživa osim ako zemlja ponovno ne otkrije društvenu vrijednost obitelji i roditeljstva.“
Kulturni korijeni krize
Iako ekonomski pritisci – visoki troškovi stanovanja, nestabilno zapošljavanje i ograničena skrb o djeci – obeshrabruju mnoge mlade Španjolce da imaju djecu, kriza je dublja od materijalnih ograničenja. Ona je također i kulturološka.
U postindustrijskim društvima, individualizam i sekularizacija narušili su tradicionalne motivacije za obiteljski život. Španjolska, nekoć jedna od najkatoličkih europskih nacija, svjedočila je masovnom odvajanju od katoličke zajednice: jedva 18% Španjolaca mlađih od 35 godina sada se identificira kao prakticirajući katolici. S padom vjerskih uvjerenja dolazi i pad institucija – braka, roditeljstva i zajednice – koje se oslanjaju na zajedničko moralno značenje.
Sociolozi to nazivaju „post-obiteljskim društvom“: onim u kojem se osobna sloboda i mobilnost u karijeri cijene iznad kontinuiteta i brige. Posljedice su suptilne, ali duboke. Kada se obitelj svede na životni stil, a ne na poziv, kolektivni instinkt za reprodukcijom slabi. Djeca postaju teret, a ne blagoslov; budućnost, rizik, a ne nada.
Politika bez vizije
Uzastopne španjolske vlade sporo su reagirale. Unatoč godinama upozorenja, obiteljska politika ostaje fragmentirana i nedovoljno financirana. Javna potrošnja na obiteljske naknade predstavlja samo 1,3% BDP-a, što je manje od polovice prosjeka EU. Porezni odbici za djecu su minimalni, dostupnost skrbi za djecu i dalje je ograničena, a politike roditeljskog dopusta zaostaju za onima u sjevernoj Europi.
Malobrojne usvojene mjere – poput skromnog “dječjeg doplatka” za obitelji s niskim primanjima – jedva rješavaju strukturne destimulacije s kojima se suočavaju parovi srednje klase. Cijene stanova, posebno u Madridu i Barceloni, su previsoke: 2025. godine prosječna cijena po četvornom metru premašila je 3200 eura, dok su plaće stagnirale. Za mnoge mlade odrasle osobe osnivanje obitelji financijski je nemoguće prije sredine tridesetih godina, do kada plodnost počinje naglo padati.
Put naprijed
Neke europske zemlje počinju preokretati taj trend. Francuska i Mađarska, na primjer, uvele su agresivne pro-obiteljske politike koje kombiniraju porezne olakšice, subvencioniranu brigu o djeci i poticaje za stanovanje. Stopa nataliteta u Francuskoj, iako u padu, ostaje oko 1,8, najviša u EU. Mađarska je zabilježila skroman oporavak od 2010. nakon što je porezne olakšice i otpis hipoteke povezala s rađanjem djece.
Španjolska još nije slijedila taj primjer. Za to bi bilo potrebno više od financijske reforme – to bi zahtijevalo kulturnu preorijentaciju. Obiteljska politika mora se tretirati kao izgradnja nacije, a ne kao nišna tema socijalne skrbi. Porezi i javna potrošnja trebali bi nagrađivati kućanstva koja ulažu u budućnost zemlje kroz roditeljstvo, dok bi škole i mediji trebali vratiti prestiž obiteljskog života i moralni jezik predanosti.
Održivi imigracijski okvir također je ključan – onaj koji daje prioritet integraciji, građanskom obrazovanju i jezičnoj kompetenciji, umjesto da pretpostavlja da zamjena stanovništva može zamijeniti obnovu.
Pitanje kontinuiteta
Demografska zima nije sudbina, ali je upozorenje. Španjolska je pretrpjela ratove, siromaštvo i političke previranja, ali nikada prije se nije suočila s tihom prijetnjom nestanka zbog iscrpljivanja. Kolijevka se prazni; učionice su napola pune; uredi mirovina su prepuni.
Ako se nacija koja je nekoć naseljavala Ameriku i širila evangelij u svijetu ne može ponovno naseliti, gubitak neće biti samo demografski već i civilizacijski. Izazov sada nije samo preživjeti, već se sjetiti zašto je preživljavanje važno.