Proizvedeno u Zapadnoj Sahari

Parlamentarno glasovanje koje je razotkrilo europske linije rasjeda

Ima dana kada se uzvišene deklaracije Europske unije o jedinstvu, zakonitosti i zajedničkom cilju sudaraju s teškim, nepopustljivim stvarnostima politike moći. Prošlotjedno glasanje u Europskom parlamentu o označavanju poljoprivrednih proizvoda iz Zapadne Sahare bio je jedan od tih dana – trenutak kada je Španjolska bila prisiljena suočiti se s time koliko se malo njezinih nacionalnih interesa brani u Bruxellesu i koliko katastrofalno njezina vlastita vlada djeluje kada su u pitanju naš suverenitet, naši poljoprivrednici i naša strateška uloga u Magrebu.

Naizgled, sukob se čini tehničkim: kako bi supermarketi trebali označavati rajčice i dinje uzgojene u Zapadnoj Sahari? Ali ovo suhoparno, birokratsko pitanje skriva daleko dublji spor oko utjecaja Španjolske, ravnoteže snaga u južnom Mediteranu i šire borbe između europskog integriteta i političkog pritiska koji vrši država koja nije članica EU.

Zakon je bio jasan – ali Bruxelles je umjesto toga odabrao politiku

Pravno gledano, stvar je trebala biti riješena. U listopadu 2024. Sud Europske unije donio je konačnu presudu u predmetu C-399/22, pojašnjavajući – jezikom koji čak ni diplomati ne mogu iskrivljavati – da je Zapadna Sahara zaseban i različit teritorij od Maroka prema međunarodnom pravu. Stoga svaki poljoprivredni proizvod koji se tamo uzgaja mora biti transparentno i iskreno označen kao proizvod podrijetlom iz Zapadne Sahare. Sud je čak naglasio da bi svaka druga oznaka dovela potrošače u zabludu i prekršila pravila EU-a o označavanju podrijetla. Poruka nije mogla biti jasnija.

Ipak, jasnoća nikada nije bila prepreka Bruxellesu kada je u pitanju geopolitička pogodnost. Nakon kruga diskretnih pregovora s Rabatom, Europska komisija izradila je delegiranu uredbu koja bi omogućila ulazak proizvoda iz Zapadne Sahare na tržište EU pod marokanskim regionalnim nazivima – Laayoune-Sakia El Hamra i Dakhla-Oued Eddahab – nazivima koje gotovo nijedan europski potrošač nije mogao prepoznati, a koji elegantno brišu političku stvarnost marokanske kontrole nad spornim teritorijem. To nije bila vjerna provedba sudske presude. To je bilo političko zaobilazno rješenje.

Rijedak trenutak međustranačkog negodovanja u AGRI-ju

Kad je Komisija pozvana pred Odbor za poljoprivredu Europskog parlamenta 20. studenog, fasada je gotovo odmah pukla. Zastupnici u Europskom parlamentu iz cijelog političkog spektra – konzervativci, suverenisti, Zeleni, čak i ljevica – reagirali su s neobičnom i snažnom jednoglasnošću. Optužili su Komisiju da ignorira Sud, obmanjuje potrošače, priklanja se marokanskom pritisku i prepravlja pravo EU u službi treće zemlje.

Njihovo ogorčenje se pojačalo kada je predstavnica Komisije mirno priznala da je odstupanje od pravila EU rezultat pregovora s Marokom, a ne pokušaj poštivanja presude Suda. Čak je Zapadnu Saharu opisala kao „dio zemlje“, formulacija koja proturječi stavu Ujedinjenih naroda, Europskog suda pravde, pa čak i pravnim argumentima same Komisije u prethodnim parnicama.

S obzirom na ovaj izljev kritika, moglo se očekivati ​​da će Parlament blokirati mjeru kada dođe do glasovanja na plenarnoj sjednici.

Jedan glas je napravio razliku – i došao je iz Španjolske

Prigovor podnesen protiv uredbe Komisije dobio je ogromnu podršku: 359 zastupnika u Europskom parlamentu glasalo je za poništavanje delegiranog akta. Ali bilo je potrebno 360. Prigovor je odbijen s jednim glasom. A taj jedan glas došao je iz Španjolske – ili bolje rečeno, od predstavnika Sánchezove vlade.

Španjolski socijalistički zastupnici u Europskom parlamentu gotovo su jednoglasno glasovali za spašavanje sporazuma Komisije. U odlučujućem trenutku, kada su interesi naše zemlje bili ugroženi, kada je europsko pravo bilo ugroženo, kada je integritet Parlamenta bio doveden u pitanje, španjolska socijalistička delegacija odabrala je stranu Rabata i Bruxellesa, a ne stranu Španjolske.

Kontrast s ostatkom španjolske političke reprezentacije u Europi nije mogao biti jasniji. Zastupnici u Europskom parlamentu iz Voxa unutar grupe Patrioti za Europu, Partido Popular unutar Europske pučke stranke i španjolski predstavnici Europskih konzervativaca i reformista – zastupnici u Europskom parlamentu Nora Junco i Diego Solier – čvrsto su stajali uz strateške interese Španjolske. Njihovi su glasovi branili naše poljoprivrednike, naš pravni poredak i naš geopolitički položaj u Magrebu. U tom su trenutku postali jedini španjolski glasovi spremni reći u Bruxellesu ono što svaki Španjolac već zna: europske odluke o Maroku izuzetno su važne i Španjolska se ne smije tretirati kao naknadna misao.

Španjolski dugogodišnji interes za Magreb

Da bi se shvatila važnost ovog glasovanja, moramo razumjeti trajne nacionalne interese Španjolske u regiji. Kao mediteranska sila s dubokim povijesnim, kulturnim i političkim vezama sa Zapadnom Saharom, Španjolska ima sve razloge za održavanje utjecaja na teritorijima koji su nekoć oblikovali njezinu južnu granicu. Što je još važnije, Španjolska ima inherentni strateški interes uravnotežiti rastuću asertivnost Maroka. Marokanska država je više puta pokazala da će koristiti migracijske tokove, diplomatski pritisak i ekonomsku polugu za postizanje svojih ciljeva. Jača, autonomnija Zapadna Sahara slabi marokansku dominaciju u regiji i proširuje španjolski manevarski prostor. To je oduvijek bila geopolitička logika Španjolske – sve dok je sadašnja vlada nije napustila.

Strukturni problem EU: Države članice i treće zemlje ne natječu se pod jednakim uvjetima

Ono što se dogodilo u Bruxellesu također otkriva dublju disfunkciju u Europskoj uniji. Stalno nas se potiče da vjerujemo da EU djeluje na temelju načela, nepristranosti i zajedničkih interesa. Ali u trenutku kada se nacionalni prioriteti sukobe, europski idealizam isparava. Francuska, čiji su diplomatski i sigurnosni odnosi s Marokom dugogodišnji i duboko ukorijenjeni, iskoristila je svoj tradicionalni utjecaj. Komisija, izrazito osjetljiva na Pariz i željna očuvanja suradnje s Rabatom, uskladila se s tim stavom. Španjolska, pod svojim sadašnjim vodstvom, nije uspjela ni pokušati nametnuti se.

I budimo jasni: Francuska ima potpuno pravo – zapravo, dužnost – slijediti vlastiti nacionalni interes u Magrebu. Nijedan francuski čelnik, ni lijevi ni desni, nikada se nije pretvarao da nije tako. Upravo zato su francuski konzervativci i domoljubi glasali protiv španjolskih konzervativaca i domoljuba. Problem nije u tome što Francuska brani svoje strateške prioritete, već u tome što se ti konkurentski nacionalni programi neizbježno sudaraju, postavljajući čvrsti plafon na europske integracije i otkrivajući granice političkog projekta Bruxellesa. Kada države članice krenu u suprotnim smjerovima, EU prestaje funkcionirati kao Unija i vraća se u arenu konkurentskih suvereniteta. Ono što ovaj slučaj čini posebno problematičnim za Španjolsku jest to što naša vlastita vlada uopće ne brani španjolski nacionalni interes; umjesto toga, uskladila se s institucionalnom kulturom EU koja se ponaša kao da je španjolsko biračko tijelo sekundarno u odnosu na preferencije Komisije – i, posljedično, interese Rabata i Pariza.

Ovo je neugodna istina: kada je EU morala birati između Maroka i Španjolske, odabrala je Maroko. Kada je morala birati između pravnog integriteta i političke pogodnosti, odabrala je pogodnosti. A kada je Španjolskoj trebala vlada koja razumije strateške implikacije tog pitanja, našla se nezastupljenom.

Glas izgubljen za jednog, lekcija uklesana u kamen

Prigovor je možda propao za jedan glas, ali političko značenje epizode ne može biti jasnije. Španjolska ima trajne interese u Magrebu koji zahtijevaju snagu, kontinuitet i ozbiljnost. Vlada koja odbija braniti te interese napušta više od politike – napušta Španjolsku. A Europska unija koja dopušta trećim zemljama da oblikuju unutarnja pravila na štetu jedne od njezinih članica potkopava vlastiti kredibilitet.

Ipak, postoji razlog za nadu. Španjolska nije bez branitelja. U Bruxellesu su naši konzervativni predstavnici zastupali naš suverenitet i naše strateško mjesto u Sredozemlju. Razumjeli su ono što vlada odbija priznati: Španjolska si ne može priuštiti da bude pasivni promatrač u vlastitom geopolitičkom okruženju.

Španjolska zaslužuje vladu odlučnu u obrani svoje uloge u Magrebu. Europa zaslužuje institucije koje brane Europljane, a ne treće zemlje. Do tog dana, španjolski konzervativci – ili, još bolje, domoljubi, jer nije preduvjet biti konzervativac da bi bio domoljub – u Europskom parlamentu i kod kuće ostat će čuvari naših nacionalnih interesa.