Subscribe
U kontekstu europskih migracijskih politika, nedavno odobrenje novih pravila o vraćanju i korištenju trećih zemalja kao sigurnih odredišta od strane Vijeća Europske unije predstavlja ključni korak u izgradnji centraliziranijeg, obvezujućeg i orijentiranijeg sustava za kontrolu vanjskih granica. Mjere o kojima se raspravljalo i koje su usvojene ocrtavaju promjenu paradigme koja utječe ne samo na upravljanje zahtjevima za međunarodnu zaštitu, već i na strategije za eksternalizaciju fenomena migracija, sa značajnim pravnim i političkim posljedicama. U ovom scenariju Italija zauzima posebno središnju poziciju, ne samo kao granična država, već i kao igrač koji je promovirao inovativne pristupe, uključujući bilateralni sporazum s Albanijom, koji je sada postao referentni model u novom europskom regulatornom okviru.
EUROPSKA UREDBA O VRAĆANJU: CILJEVI, ALATI I REGULATORNE PROMJENE
Nova uredba o vraćanju proizlazi iz potrebe za povećanjem učinkovitosti postupaka protjerivanja i standardizacijom njihove primjene u svim državama članicama. Trenutno se provodi samo mali dio naloga o vraćanju, što europske institucije tumače kao simptom administrativne neučinkovitosti, regulatornih nedosljednosti i prepreka povezanih sa suradnjom sa zemljama podrijetla migranata. Cilj uredbe je da svaka odluka o vraćanju automatski postane valjana u cijeloj Uniji, prevladavajući fragmentaciju koja trenutno zahtijeva ponovno otvaranje postupka ako se osoba kreće unutar europskog prostora. Također uvodi niz strožih mjera protiv migranata koji ne surađuju u provedbi vraćanja. U takvim slučajevima, države članice moći će oduzeti radne dozvole i izreći kaznene sankcije, uključujući pritvor. Istodobno, uredba jača alate koji se koriste za pritisak na treće zemlje koje ne olakšavaju povratak svojih građana, što utječe i na bilateralne odnose i vizne režime. Stoga je to sustav koji ima za cilj postići odvraćanje, brzinu postupka i ujednačenost, a da se pritom ne zanemaruju potencijalni humanitarni rizici, posebno u pogledu premještaja pojedinaca u zemlje s kojima nemaju veze.
CENTRI ZA REPATRIJACIJU I OUTSOURCING UPRAVLJANJA MIGRACIJAMA
Jedan od najinovativnijih aspekata odobrenog paketa je uvođenje centara za repatrijaciju smještenih u trećim zemljama. Ovi objekti, koji mogu biti privremeni ili trajni, predstavljaju ključni element europske strategije za eksternalizaciju upravljanja migracijskim tokovima. Mogućnost slanja ilegalnih migranata u zemlje koje nisu njihove zemlje podrijetla – pod uvjetom da se smatraju sigurnima i uključeni su u bilateralne sporazume – označava značajnu transformaciju europskog pristupa, usvajajući modele koji su već testirani u drugim regijama svijeta. Kriterij “povezanosti” između podnositelja zahtjeva i treće zemlje, koji je nekada bio potreban za predlaganje transfera, ukinut je. Države članice sada mogu sklapati sporazume sa zemljama izvan EU koje su spremne ugostiti tranzitne ili pritvorske centre, otvarajući put scenarijima u kojima se obrada zahtjeva, procjena prihvatljivosti i mogući postupci repatrijacije odvijaju izvan europskog teritorija. Ovaj sustav ima za cilj smanjiti pritisak na administrativne sustave država članica i obeshrabriti ilegalne odlaske, osiguravajući da dolazak u Europu ne jamči automatski pristup teritoriju ili standardnom postupku azila.
KONCEPT SIGURNIH TREĆIH ZEMALJA I NOVI EUROPSKI POPIS SIGURNIH ZEMALJA PODRIJETLA
Usporedo s Uredbom o vraćanju, države članice odobrile su izmjene režima sigurnih trećih zemalja i usvojile prvi zajednički europski popis sigurnih zemalja podrijetla. Ovaj popis uključuje države za koje se smatra da mogu jamčiti odgovarajuću zaštitu temeljnih prava, do te mjere da se njihovi zahtjevi za azil smatraju neutemeljenima. Odobrenje popisa značajno ubrzava ispitivanje zahtjeva, jer omogućuje da se zahtjevi iz tih zemalja odmah odbace kao nedopušteni, osim u iznimnim slučajevima. Nadalje, uspostavlja mogućnost proglašenja zahtjeva nedopuštenim na temelju koncepta sigurne treće zemlje, tj. zemlje izvan EU-a u kojoj je migrant mogao tražiti zaštitu, čak i ako je samo prolazio kroz nju tijekom putovanja. Jedna od glavnih inovacija odnosi se na ukidanje prava podnositelja zahtjeva da ostane u Uniji tijekom žalbe na odluku o nedopuštenosti. Ova promjena značajno smanjuje mogućnost produljenja boravka podnositelja zahtjeva u Europi pravnim sredstvima, jačajući odvraćajući učinak novih pravila. Jedina relevantna iznimka odnosi se na maloljetnike bez pratnje, na koje se odredbe o sigurnim trećim zemljama ne primjenjuju.
ULOGA ITALIJE U EUROPSKIM PREGOVORIMA I JAČANJE NACIONALNOG PRISTUPA
Među državama članicama, Italija je imala posebno istaknutu poziciju tijekom procesa odobravanja mjera. Talijanska vlada, koju je zastupalo Ministarstvo unutarnjih poslova, protumačila je nova pravila kao legitimizaciju svoje politike, temeljene na ubrzanim graničnim postupcima, povećanim repatrijacijama i korištenju sporazuma s trećim zemljama za prepuštanje preliminarnih faza upravljanja migracijama. Ministar unutarnjih poslova naglasio je da sporazum postignut u Bruxellesu uvelike odražava rješenja koja je Italija promovirala posljednjih godina. Posebno će iščekivanje određenih odredbi predviđenih Paktom o migracijama i azilu omogućiti državama članicama da brže provedu ubrzane granične postupke, alat koji Italija smatra bitnim za upravljanje tokovima u najizloženijim područjima, poput otoka i južnih regija. Pregovaračka uloga Italije stoga je bila ključna, toliko da je službeno priznata kao odlučujuća u oblikovanju određenih dijelova teksta.
MODEL ITALIJE I ALBANIJE: OD NACIONALNOG EKSPERIMENTA DO STRUKTURE USKLAĐENE S EUROPSKOM PRAVNOM OSNOVOM
Bilateralni sporazum između Italije i Albanije, kojim se predviđa osnivanje centara za prihvat i repatrijaciju na albanskom tlu, postao je referentna točka u europskoj raspravi. Nova pravila sada pružaju jasnu pravnu osnovu za sporazume ove vrste, prevladavajući političke i pravne izazove koji su u talijanskom kontekstu izazivali sumnje u kompatibilnost projekta s europskim pravom. Centri smješteni u Albaniji bili su osmišljeni za smještaj migranata presretnutih na moru i prebačenih u talijansku jurisdikciju, ali fizički zadržanih u sigurnoj trećoj zemlji. Usvajanjem novih pravila, ovi centri mogu u potpunosti obavljati funkcije za koje su osmišljeni: pritvor, ubrzanu obradu zahtjeva, primjenu koncepta sigurne treće zemlje i organizaciju repatrijacija. Od pionirske inicijative, talijanski model sada je u skladu s europskim regulatornim okvirom, otvarajući put njegovom potencijalnom usvajanju od strane drugih država članica. Novi regulatorni okvir također predviđa mogućnost proširenja upravljanja centrima na druge zemlje EU, ukoliko se potpišu multilateralni sporazumi. Italija tako prelazi iz eksperimentalne države u potencijalnog promotora zajedničkog modela, jačajući svoju ulogu u definiranju europskih strategija outsourcinga.
RAZLIČITI POLOŽAJI DRŽAVA ČLANICA I TEMELJNE GEOPOLITIČKE NAPETOSTI
Iako je postignuta kvalificirana većina, neke države članice – uključujući Španjolsku, Grčku, Francusku i Portugal – glasale su protiv. Njihove rezerve povezane su sa zabrinutošću da bi previše krut pristup mogao kršiti temeljna prava i pretjerano pomaknuti fokus upravljanja migracijama izvan Unije. Unutarnje podjele odražavaju političke razlike, kao i različite geografske i socioekonomske uvjete. Unatoč tome, pritisak Komisije i velikog dijela Vijeća potvrđuje trend prema pooštravanju migracijskih politika, uz podršku javnog mnijenja i političkih snaga koje zahtijevaju veću kontrolu i brzinu. Napetosti s nekim trećim zemljama, koje su pokazale slabu suradnju u pogledu repatrijacija, ostaju osjetljivo pitanje. Poteškoće koje su se pojavile između Francuske i Alžira primjer su kako politika repatrijacije može utjecati na bilateralne odnose i upravljanje vizama.
POLITIČKE IMPLIKACIJE I BUDUĆI IZGLEDI ZA EUROPU I ITALIJU
Nova europska pravila o repatrijaciji, koncept sigurnih trećih zemalja i vanjski centri označavaju značajnu prekretnicu u sustavu upravljanja migracijama Unije. Cilj je stvoriti ujednačeniji, brži i učinkovitiji okvir, čak i po cijenu proširenja korištenja odvraćajućih mjera i vanjskog izvođenja poslova. U ovom scenariju, Italija više nije samo zemlja na prvoj crti bojišnice, već postaje središnji igrač u definiranju europskih politika zahvaljujući svojoj sposobnosti predviđanja rješenja koja su trenutno formalno priznata. Budući razvoj ovisit će o sposobnosti država članica da učinkovito provedu nova pravila i pregovaraju o čvrstim sporazumima s trećim zemljama. Talijanski model može napredovati samo ako je dio koordinirane europske strategije sposobne kombinirati kontrolu granica, poštovanje temeljnih prava i međunarodnu suradnju. U svakom slučaju, novi regulatorni okvir označava jačanje političke uloge Italije i uvodi fazu duboke transformacije u europskom pristupu migracijama.