Subscribe
Do sada je 2026. godinu obilježila dva važna događaja. Grenland i Trgovinski sporazum između EU-a i Mercosura. Grenland će biti obrađen u sljedećem članku, pa ćemo ovaj posvetiti Mercosuru.
Trgovinski sporazum između EU-a i Mercosura dugo se pripremao. Nakon 25 godina pregovora, oni su završeni 2019., a politički dogovor postignut je u prosincu 2024., a konačni sporazum potpisan je u Paragvaju 17. siječnja ove godine. Međutim, odmah nakon potpisivanja, neslaganje i razdor zavladali su Europskim parlamentom te je prošli tjedan, tijekom ključnog glasovanja, predmet upućen Europskom sudu pravde (ECJ), čime je efektivno zamrznuta njegova ratifikacija.
Epicentar ovog novog političkog potresa zahvatio je Bruxelles i nacionalne parlamente, a linije razdora pojavile su se i među strankama – na nacionalnoj razini – i unutar grupa u Europskom parlamentu. To je bio slučaj i unutar same grupe Europskih konzervativaca i reformista (ECR). Tijekom glasovanja o upućivanju trgovinskog sporazuma pred Sud EZ-a, grupa se gotovo podijelila na pola. Otprilike 46 posto glasalo je za, a 49 posto protiv, što je otkrilo duboku unutarnju podjelu između onih koji instinktivno privlače slobodnu trgovinu i onih koji daju prioritet zaštiti domaćih poljoprivrednih interesa.
Ova podjela je razumljiva i odražava cjelokupno raspoloženje u cijeloj EU, budući da bi ECR mogao biti termometar politike zdravog razuma; zaokupljen ne ideološki nabijenim svjetonazorima, već rješavanjem stvarnih problema stvarnih ljudi. Mnogi članovi ECR-a predstavljaju ruralne zajednice i poljoprivredne zajednice koje se osjećaju sve izloženijima globalizaciji, regulatornim asimetrijama i rastućim troškovima proizvodnje koje nameće sam Bruxelles. Drugi, međutim, s pravom oklijevaju blokirati jedan od najznačajnijih sporazuma o slobodnoj trgovini koje je ikada ispregovarala Europska unija. Svi razumiju važnost slobodnih tržišta i slobodne trgovine za prosperitet nacija, pa pitanje s kojim se ECR suočava stoga nije bilo samo taktičko, već strateško: trebaju li se europski konzervativci uskladiti sa slobodnom trgovinom ili s obrambenim protekcionizmom? Ovo raskrižje, iako opet razumljivo u glasu “da” ili “ne”, trebalo bi u budućnosti postati drugačije. Ono koje istražuje kako ekonomski realizam utemeljen na konkurenciji može također zaštititi suverenitet i dugoročni prosperitet.
Sporazum EU-Mercosur nije tehnokratska vježba smanjenja carina. To je test je li Europa i dalje predana načelima koja podupiru funkcionirajuće tržišno gospodarstvo. U svojoj srži, ugovor odražava logiku komparativne prednosti i međunarodne podjele rada – koncepte koje konzervativni ekonomski mislioci dugo shvaćaju kao pokretače produktivnosti, učinkovitosti i rastućeg životnog standarda. Protivljenje sporazumu, bilo da se prikriva kao ekonomski nacionalizam, često prikriva sektorske interese ili ideološke reflekse, a ne ozbiljnu interakciju s ekonomskom stvarnošću.
Nigdje to nije jasnije nego u argumentu europskog poljoprivrednog lobija da uvoz iz Mercosura predstavlja „nepoštenu konkurenciju“. Ova tvrdnja ignorira osnovnu činjenicu: razlike u učinkovitosti nisu dokaz varanja. Produktivnost poljoprivrede u Argentini, Brazilu ili Urugvaju proizlazi iz ekonomije razmjera, tehnoloških inovacija i bioklimatskih uvjeta koji jednostavno ne postoje u Europi. Zahtijevati da strani proizvođači repliciraju strukturu troškova EU-a jednako je potpunom nijekanju opravdanja za trgovinu. Kad bi sva proizvodnja bila identična, trgovina bi bila suvišna.
Štoviše, europski protekcionizam nameće stvarne i mjerljive troškove običnim građanima – troškove koji se plaćaju tri puta. Prvo, kroz oporezivanje: Zajednička poljoprivredna politika i dalje apsorbira gotovo trećinu proračuna EU-a, prebacujući stotine milijardi eura u visoko zaštićeni sektor. Drugo, kroz više potrošačke cijene, koje nesrazmjerno štete kućanstvima s nižim prihodima koja veći dio svojih prihoda troše na hranu. Treće, zatvaranjem europske poljoprivrede u strukturnu nekonkurentnost, povećanjem troškova opskrbnog lanca i stvaranjem trajnih negativnih eksternalija. U praksi, trgovinske barijere funkcioniraju kao regresivni prijenos bogatstva od potrošača prema subvencioniranim proizvođačima.
Zabrinutost oko sigurnosti hrane i regulatornih standarda jednako je pretjerana. Sporazum EU-Mercosur ne slabi europske sanitarne ili fitosanitarne propise, jer svaki proizvod koji ulazi na jedinstveno tržište mora u potpunosti biti u skladu sa standardima EU-a i zahtjevima Europske agencije za sigurnost hrane. Tvrdnje da bi sporazum „otrovao“ europske potrošače nisu ozbiljni argumenti; to su narativi utemeljeni na strahu osmišljeni kako bi mobilizirali protivljenje bez dokaza, a često ih predvode veliki lobiji i korporacije koje preziru konkurentno tržište koje im ide na štetu.
Prigovori na zaštitu okoliša zaslužuju pažljivije razmatranje, ali i ovdje argumenti protiv sporazuma propadaju pod lupom. Paradoksalno, odbacivanje ugovora oslabilo bi, a ne ojačalo, europski utjecaj na okoliš. Sporazum pruža EU-u jedini vjerodostojan institucionalni mehanizam za povezivanje pristupa jedinstvenom tržištu s obvezama u području zaštite okoliša i klime. Bez njega, gospodarstva Mercosura jednostavno će preusmjeriti izvoz prema azijskim tržištima koja nameću malo, ako uopće, zahtjeva za održivost. Iz perspektive institucionalne ekonomije, ugovor stvara poticaje koji povećavaju troškove praksi poput krčenja šuma. Njegovo blokiranje u ime zaštite okoliša riskira ubrzanje upravo one degradacije kojoj se kritičari tvrde protive.
Na južnoameričkoj strani, otpor sporazumu odražava poznati, ali neuspjeli model: protekcionizam pod zastavom „industrijskog suvereniteta“. Desetljeća politika supstitucije uvoza dovela su do inflacije, tehnološke stagnacije i slabe produktivnosti. Sporazum između EU i Mercosura ukinuo bi carine na kapitalna dobra, omogućujući pristup europskoj tehnologiji i integraciju u globalne lance vrijednosti. Prava industrijalizacija ne proizlazi iz subvencija i zidova, već iz konkurencije, ulaganja i otvorenosti. Uskraćivanje ovog puta osuđuje radnike na nižu produktivnost i niže realne plaće.
Postoji i šira strateška dimenzija koju konzervativci ne bi smjeli ignorirati. Opstruiranjem sporazuma, EU riskira da se odrekne svoje uloge globalnog postavljača standarda u vrijeme kada se ekonomska gravitacija odlučno pomiče prema Indo-Pacifiku. Zemlje Mercosura, sa svoje strane, riskiraju da ostanu zarobljene u „zamci srednjeg dohotka“ ako se povuku u obrambeni nacionalizam. Sporazum nudi okvir za institucionalnu modernizaciju – koji obuhvaća usluge, javnu nabavu i intelektualno vlasništvo – za koji domaći politički sustavi često nemaju volje samostalno provesti.
Za istinske konzervativce, ova rasprava ne bi se trebala svesti na binarni izbor između poljoprivrednika i slobodne trgovine. Konzervativni pristup trebao bi prepoznati da su mnogi pritisci s kojima se suočava europska poljoprivreda rezultat prekomjernog regulatornog utjecaja EU, a ne međunarodne konkurencije. Zaštita neučinkovitih struktura trajnom zaštitom samo odgađa prilagodbu, a istovremeno produbljuje ovisnost o subvencijama. Reformistički konzervativni program usredotočio bi se na smanjenje regulatornog opterećenja, poboljšanje konkurentnosti i podršku tranziciji – umjesto da zamrzne Europu u ekonomskoj nemobilnosti.
U vrijeme kada SAD dovodi u pitanje transatlantski savez, Europa mora nastojati i popraviti ga – u mjeri u kojoj to može učiniti jednostrano – i tražiti nove saveze i partnerstva, kako bi osigurala svoju geopolitičku i geoekonomsku neovisnost. Kao rezultat toga, ovo je najgore moguće vrijeme za pokazivanje strateške dvosmislenosti. Konzervativizam, ispravno shvaćen, ne znači očuvanje svake postojeće strukture pod svaku cijenu; niti žrtvovanje nacionalnog interesa na oltaru ideoloških postulata poput slobodne trgovine. Radi se o održavanju prosperiteta, nacionalne snage i društvene kohezije u svijetu koji se mijenja. Ne postoji etičko ili ekonomsko opravdanje za trgovinske barijere koje osiromašuju milijune kako bi zaštitile uske interese. Podržavanje sporazuma EU-Mercosur nije čin ideološkog globalizma; to je izraz ekonomskog realizma, institucionalne poluge i strateškog predviđanja.
Stoga se konzervativci moraju oduprijeti iskušenju oponašanja refleksa populističkih ekstrema – bilo ljevice ili „alternativne“ desnice. Pravi izbor nije između suvereniteta i trgovine, već između upravljane otvorenosti i upravljanog pada. Otvorenost, međutim, mora biti popraćena jačom konkurencijom: uklanjanjem prepreka ulasku unutar europskog gospodarstva, provođenjem antimonopolskih pravila i suzbijanjem antikonkurentskih kartela i kvazi-monopolističkog ponašanja. Drugim riječima, Europa bi trebala otvoriti svoja tržišta, a istovremeno opremiti svoje poljoprivrednike i proizvođače alatima potrebnim za natjecanje. Ceteris paribus , oni će pobijediti.