Još jedan znak europske renesanse

Idemo li prema još jednoj europskoj renesansi? Hoćemo li imati međunarodno nacionalno buđenje gdje ćemo mi Europljani i Zapadnjaci konačno pronaći put natrag vlastitim kulturama i ponovno početi njegovati vlastite prepoznatljive identitete?

Ako smo išta naučili iz povijesti, to je da dominantne tendencije u kulturi i ideologiji stvaraju vlastite povratne reakcije. Nakon prosvjetiteljstva i racionalne kulture 18. stoljeća, dobili smo emocionalniji romantizam 19. stoljeća. Europska kultura s početka 19. stoljeća u mnogočemu je bila povratna reakcija na sve što je prosvjetiteljstvo zastupalo, a što je kulminiralo Francuskom revolucijom.

Danas, 2025. godine, imamo više od trideset godina globalizma i neoliberalizma. Bilo je to vrijeme kada je slobodna trgovina bila zagarantirana, kada su se veliki tokovi emigranata kretali iz Azije i Afrike prema Europi i Sjevernoj Americi. Bilo je to vrijeme kada je internet ujedinio cijeli svijet. Mladi ljudi u Europi mogu slušati korejsku pop glazbu i gledati američke YouTubere.

U Zapadnoj Europi mnogi ljudi osjećaju da su njihova tradicionalna kultura i identitet pod pritiskom. Djelomično zbog globalizacije i digitalizacije, a dijelom zbog migracija. Na Zapadu je čak postojalo i ono što mnogi nazivaju oikofobijom, gdje se vlastita kultura doživljava kao prijetnja dobrim vrijednostima, a prisutnost stranih kultura kao dokaz naše humanosti i velikodušnosti.

Ali sada se nešto događa. Naša vlastita zapadna civilizacija ponovno počinje zanimati ljude.

U Švedskoj je, na primjer, očito da postoji novi interes za tradicionalne švedske narodne nošnje. Spisateljica Bitte Assarmo u članku na konzervativnom blogu „Det Goda Samhället“ (Dobro društvo) piše da su se narodne nošnje vratile. Assarmo podsjeća da su se predstavnici socijalno konzervativne i nacionalističke stranke Švedski demokrati pojavili u narodnim nošnjama na otvaranju švedskog parlamenta tijekom prvih godina svog mandata (početkom 2010-ih). To je dočekano s ismijavanjem i prezirom od strane establišment novinara. Tada – prije petnaest godina – nacionalna nošnja bila je znak nazadnog i opasnog nacionalizma. Sada je drugačije.

U vezi s ovogodišnjom proslavom švedskog Ivanjskog solsticija, bilo je očito da su mnoge mlade žene rado odjenule narodnu nošnju. Kao i mnoge mlade žene imigrantskog podrijetla. Švedska slavi svoj nacionalni dan 6. lipnja. Ali ovo je prilično nov izum. I mnogi smatraju Ivanjski solsticij pravim švedskim nacionalnim danom.

Bitte Assarmo kaže da vjeruje da je novi interes koji sada postoji za švedske narodne nošnje znak novog interesa za švedsku kulturu. To je pak očekivana reakcija na masovnu imigraciju koju Švedska ima već tako dugo i koja je provedena s izričitim motivom da Švedska postane multikulturalna zemlja, a ne švedska.

Ali to je naravno nešto o čemu se mainstream novinari ne usuđuju govoriti, ističe Assarmo. Umjesto toga, tvrde da interes za narodne nošnje proizlazi iz interesa za ponovnu upotrebu i održivost. Kaže se da je briga za Zemlju i klimu ono što uzrokuje da Šveđanke ponovno počnu nositi švedske narodne nošnje. Prečesto su te nošnje prenosile prethodne generacije. Dakle, onda je savršeno logično ponovno ih koristiti kako ne bismo doprinijele uništavanju klime.

Ali kako piše Bitte Assarmo: Interes za narodne nošnje nema nikakve veze s klimom ili održivošću. Radi se o mladim Šveđanima koji žude za vlastitom kulturom. Umorni su od oikofobije. Umorni su od poricanja važnosti švedske kulture i švedskog identiteta za Švedsku i Šveđane.

I moguće je čak da mnogi od tih mladih ljudi sami ne razumiju da je njihov novi interes za narodne nošnje protest protiv globalizacije i multikulturalizma. Možda samo misle da su švedske narodne nošnje lijepe. Ali to ne sprječava da to bude čin otpora. Čin otpora protiv oikofobije i samoprezira. Čin otpora protiv poricanja naše zapadne baštine i naše zapadne kulture.