Subscribe
Konzervativizam još uvijek izaziva snažne osjećaje među liberalima. Svi politički zainteresirani Šveđani nedavno su to primijetili kada je suradnja između konzervativca i liberalnog think tanka natjerala liberalne lidere javnog mnijenja u plač i vrisak.
Upravo su think tank Oikos , povezan sa socijalno konzervativnim Švedskim demokratima, i think tank Timbro , financiran od strane interesne organizacije poslovne zajednice i politički više povezan s tradicionalnom liberalnom desnicom, zajedno predstavili program reformi za buduću Švedsku. Program je bio konkretan i doticao se nekoliko prilično detaljnih stvari u raznim područjima poput ekonomije i kulture. Dakle, nije se radilo toliko o otvorenoj ideologiji. Ipak, liberali nisu cijenili inicijativu.
U liberalnim lokalnim novinama Upsala Nya Tidning, urednica Tove Hovemyr napisala je da suradnja između konzervativaca i liberala nikada ne može biti „projekt slobode“. Budući da je Hovemyr liberalka, prvenstveno se obratila vlastitom think tanku Timbro. Timbro, tvrdila je Hovemyr, trebao bi se suzdržati od razvoja konkretnog političkog programa sa socijalno konzervativnim think tankom koji ispovijeda nacionalizam. Nacionalisti su zakleti neprijatelji demokracije i otvorenosti, a pravi liberali moraju se zalagati za pojedinca protiv kolektiva i za otvorenost protiv granica i izolacije.
Naziv zajednički razvijenog programa reformi je „Tidö 2.0“. To se objašnjava činjenicom da desničarski savez koji sada vlada Švedskom, gdje su na vlasti tri tradicionalne liberalne i liberalno-konzervativne stranke, ali provode politiku koju su razvile zajedno sa Švedskim demokratima, djeluje na temelju zajedničkog sporazuma pod nazivom „Tidöov sporazum“. Tidö 2.0 je stoga zamišljen kao nastavak rada provedenog tijekom tekućeg mandata.
Autori programa reformi smatraju da je prvi Tidö sporazum karakterizirala činjenica da je postojao toliko velikih strukturnih problema koje je trebalo riješiti hitnim mjerama. Imigraciju je trebalo upravljati, rastuću stopu kriminala obuzdati, a destruktivnu klimatsku politiku također je trebalo zaustaviti. Sada su četiri desničarske stranke polako, ali sigurno preokrenule trend. Imigracija izbjeglica najniža je u 20 godina. Smrtonosno nasilje gangstera se smanjilo. Cijene goriva su snižene, a izrađeni su i planovi za nove nuklearne reaktore. Sve kako bi se stvorio mir, stabilnost i red u švedskom društvu nakon osam godina duboko destruktivne progresivne politike. Ali sada, vjeruju autori, četiri desničarske stranke moraju krenuti dalje i gledati unaprijed.
I zato je izrađen program reformi koji sadrži niz detaljnih prijedloga u gospodarstvu, kulturi, tržištu rada, obiteljskoj politici i mnogo čemu drugom. Ali to je izazvalo vrlo burnu reakciju liberalnih čelnika javnog mnijenja u to vrijeme. I to unatoč činjenici da dvije liberalne ili barem liberalno-konzervativne stranke već imaju formaliziranu suradnju sa socijalno konzervativnim Švedskim demokratima!
Kao što je dobro poznato, Švedska je jedna od zemalja u Europi u kojoj je jedna od konzervativnih i nacionalističkih stranaka koje su dio stranačke grupe ECR u Europskom parlamentu na vlasti na nacionalnoj razini. Baš kao u Italiji, gdje Fratelli d’Italia pod Giorgijom Meloni obnaša dužnost premijerke, Švedski demokrati u Švedskoj dio su vladine koalicije. Istina je da Švedski demokrati formalno nisu dio vlade i nemaju ministarska mjesta, ali nesumnjivo su suštinska pitanja Švedskih demokrata karakterizirala politike desničarske vlade koja vlada od 2022. Stranka koja je imala najviše poteškoća u prihvaćanju suradnje među svojim članovima i aktivnim političarima su mali „liberali“. I mora se priznati da su liberali stranka koja je otišla najdalje u obnovi sebe i osporavanju starih istina kako bi Tidö sporazum održao. Prije nekoliko godina liberali su bili dio široke ljevičarske suradnje u kojoj su socijaldemokrati bili ti koji su sjedili u vladi. Bio je to veliki korak za stranku kada se odlučila pomaknuti udesno.
I u osnovi, većina švedske politike već nekoliko godina vrti se oko odnosa sa Švedskim demokratima i njihove politike. Nekoliko stranaka trenutno je duboko podijeljeno po tom pitanju. Vodeći slojevi liberala i umjerenjaka (stare tradicionalne desničarske stranke) odlučili su se za suradnju sa Švedskim demokratima, ali mnogi stranački aktivisti i mnogi lideri javnog mnijenja radije bi vidjeli suradnju sa Socijaldemokratima.
I to je bilo uočljivo kada je približavanje dvaju think tankova između klasičnog liberalizma i novog konzervativizma koji predstavljaju Švedski demokrati izazvalo tako snažne emocije.
Ali koja su pitanja navela liberalne lidere javnog mnijenja da tako snažno reagiraju? Mnogo toga se tiče kulture, medija i obrazovanja. Tove Hovemyr u Upsala Nya Tidningu, koji smo ranije spomenuli, piše, između ostalog: „Žele vidjeti veću političku kontrolu nad kulturom, poput „demokratizacije“ javne umjetnosti (eufemizam za politički kronizam) i miješanja u nastavu Kraljevske akademije umjetnosti. Unatoč ključnoj ulozi u švedskoj spremnosti, žele prepoloviti proračun za SR i SVT (dvije javne tvrtke).“
Prema autorima programa reformi, „demokratizacija javne umjetnosti“ znači osigurati da umjetnost koja se javno izlaže i postaje dio javnog prostora ne proizvode samo stručnjaci i aktivisti-državni službenici. Danas postoji prilično velik jaz između pogleda intelektualnih elita na umjetnost i javno uređenje i pogleda običnih ljudi na umjetnost. A kada se misli na to da javnu umjetnost treba demokratizirati, misli se na to da se javnost treba konzultirati, da joj se treba dopustiti da bira između različitih alternativa i da bi i predstavnici birača, političari, trebali imati pravo glasa. Intelektualizirani liberalizam to doživljava kao antidemokratsko jer vjeruje da političari (i njihovi klijenti) ne bi trebali imati pravo glasa kada je riječ o umjetnosti i kulturi.
Tovemyr je također spomenuo da bi se političari trebali miješati u ono što se događa na „Kraljevskoj akademiji lijepih umjetnosti“ u Stockholmu. I to je istina: autori programa reformi žele da ovaj fakultet osnuje institut za klasičnu arhitekturu i umjetnost. To ne bi trebalo značiti da se druge umjetnosti ne mogu podučavati ili prakticirati na fakultetu. Ali budući da danas nema obrazovanja iz klasične arhitekture, na primjer, razumno je da država uspostavi takvo obrazovanje. Ali ljevičarski intelektualni liberali to ne žele učiniti. Zatim misle da se političari miješaju ne samo u slobodnu kulturu već i u visoko obrazovanje. I treće, reformirala se Javni servis. Ovdje program reformi predlaže da Javni servis (koji u Švedskoj emitira i radio i televiziju i ima niz kanala s različitim fokusom) prepolovi svoj proračun. Također predlaže da Javni servis usmjeri svoje aktivnosti na izvještavanje, javno informiranje i kulturu. Čisto zabavne programe mogu raditi drugi.
Šveđani koji glasaju za desničarske stranke trenutno imaju prilično nisku razinu povjerenja u Javnu službu jer smatraju da je politički ljevičarska. Jedan od načina suzbijanja utjecaja Javne službe na švedsko društvo stoga bi bio pojednostavljenje njezina rada.
Vrijedi se prisjetiti da je liberalizam nekoć nastao kao reakcija na zapadni tradicionalizam. Upravo su se protiv zapadnih konzervativaca naši europski liberali nekoć morali boriti kada su htjeli opće pravo glasa i demokratizirati društvo.
To je još uvijek živo među mnogim liberalima. Oni još uvijek vide europski, zapadni konzervativizam ili tradicionalizam kao nešto fundamentalno zlo i antiprogresivno. Stoga ima poteškoća racionalno reagirati na konstruktivne i racionalne prijedloge za društvena poboljšanja koji dolaze od nove desnice. Na primjer, odbija vidjeti da su mediji i kultura već politizirani i da promjene koje nova politička desnica želi vidjeti u kulturnoj i medijskoj politici sastoje se od stvaranja veće raznolikosti mišljenja u javnom diskursu.
Švedski liberali prilično dobro surađuju s novom konzervativnom desnicom u politici. Čini se da liderima javnog mnijenja ne ide tako dobro.