Subscribe
Novi centri za povratak, dulja razdoblja pritvora i stroža pravila deportacije označavaju veliku promjenu u europskoj migracijskoj politici
Europski parlament odobrio je ono što mnogi promatrači opisuju kao najoštrije zakonodavstvo o migracijama koje je ikada usvojila Europska unija, što signalizira duboku promjenu u pristupu bloka ilegalnim migracijama i upravljanju granicama.
Nova „Uredba o vraćanju“, odobrena s 418 glasova za, 218 protiv i 30 suzdržanih, ima za cilj ubrzati deportaciju migranata koji nemaju zakonsko pravo ostati u EU. Mjeru je podržala široka koalicija stranaka desnog centra, konzervativnih i desničarskih stranaka, što ističe značajno političko preusmjeravanje po pitanjima migracija unutar Europskog parlamenta.
U središtu zakona je kontroverzna odredba koja državama članicama EU-a omogućuje uspostavu takozvanih „centra za povratak“ izvan Europske unije putem sporazuma sa zemljama izvan EU-a. Ti bi objekti služili kao mjesta gdje bi se migranti koji čekaju deportaciju mogli prebacivati dok vlasti ne dovrše postupke potrebne za njihov povratak u zemlje podrijetla.
Zagovornici tvrde da će sustav učiniti deportacije učinkovitijima i smanjiti broj ilegalnih migranata koji ostaju na teritoriju EU nakon što prime naloge za deportaciju. Kritičari, međutim, upozoravaju da bi takvi centri mogli postati dugotrajni centri za pritvor s ograničenim pravnim jamstvima i neizvjesnim izgledima za konačnu repatrijaciju.
Prema novim pravilima, maloljetnici bez pratnje bili bi izuzeti od transfera u centre za povratak, ali obitelji s djecom i dalje bi mogle biti poslane u te centre. Organizacije za ljudska prava i nekoliko političkih skupina izrazile su zabrinutost da bi ta mjera mogla potkopati zaštitu tradicionalno zajamčenu europskim pravom.
Zakon uvodi niz dodatnih mjera osmišljenih za jačanje provedbe migracijskih zakona diljem Unije. Vlasti bi dobile šire ovlasti za lociranje nezakonitih migranata, uključujući mogućnost pretresa prebivališta i drugih relevantnih prostorija. Nekoliko nevladinih organizacija usporedilo je te ovlasti s praksama provedbe koje koriste imigracijske vlasti u drugim dijelovima svijeta, posebno u Sjedinjenim Državama.
Novi okvir također značajno produžuje razdoblja pritvora. Trenutačno maksimalno razdoblje pritvora od šest mjeseci za migrante koji čekaju deportaciju povećalo bi se na dvije godine, s mogućnošću daljnjeg produljenja od šest mjeseci. Za osobe koje se smatraju sigurnosnim rizikom, pritvor bi potencijalno mogao postati neograničen.
Zabrane ulaska također bi postale znatno strože. U većini slučajeva, migranti koji su deportirani suočili bi se sa zabranama ulaska do deset godina umjesto trenutnog ograničenja od pet godina. U slučajevima koji uključuju osobe koje se smatraju prijetnjom javnoj sigurnosti, vlasti bi mogle izreći doživotne zabrane ulaska u Europsku uniju.
Još jedna velika promjena odnosi se na žalbe na naloge za deportaciju. Prema trenutnom sustavu, deportacije se općenito automatski obustavljaju dok su u tijeku sudski postupci. Novi zakon uklonio bi ovu automatsku zaštitu, ostavljajući sudovima da odlučuju od slučaja do slučaja treba li nalog za deportaciju obustaviti do žalbe.
Rasprava oko zakona bila je intenzivna. Nakon objave rezultata, pristaše su pljeskale ishodu, dok su neki desničarski zastupnici skandirali slogane pozivajući na povratak ilegalnih migranata. Protivnici su odgovorili optužbama da zakon ugrožava temeljna prava i riskira normalizaciju praksi koje bi prije samo nekoliko godina bile politički neprihvatljive.
Ana Catarina Mendes, potpredsjednica Socijalističke i demokratske skupine, upozorila je da bi uredba mogla legitimirati pravno upitne prakse i oslabiti dugogodišnju zaštitu ranjivih pojedinaca. Socijalistički, ljevičarski i zeleni zastupnici uglavnom su se protivili mjeri, tvrdeći da upravljanje migracijama mora ostati u skladu s obvezama EU-a u pogledu ljudskih prava.
Politički, glasovanje potvrđuje pojavu konzervativnije većine o pitanjima migracija unutar Europskog parlamenta. Europska pučka stranka desnog centra (EPP) ponovno se svrstala uz Europske konzervativce i reformiste (ECR), kao i uz nekoliko desničarskih skupina, stvarajući alternativnu većinu tradicionalnoj centrističkoj koaliciji koja godinama dominira politikom EU.
Ovaj razvoj događaja ima poseban značaj za talijansku premijerku Giorgiju Meloni. Iako je zakonodavstvo rezultat šireg europskog političkog procesa, mnoga njegova ključna načela – uključujući strože politike deportacije, jače granične kontrole i upravljanje vanjskim migracijama – blisko odražavaju stavove koje Meloni i njezina vlada zagovaraju od preuzimanja dužnosti.
Za talijansku vladu, glasovanje se stoga može smatrati političkom pobjedom. Politike koje su nekoć kritizirale mnoge europske institucije sve više postaju dio glavne europske rasprave. Odobrenje uredbe sugerira da zabrinutost zbog ilegalnih migracija i sigurnosti granica sada utječe na donošenje politika diljem kontinenta na načine koji su više usklađeni s pristupom Rima.
Zakonodavstvo još uvijek mora proći pregovore s državama članicama EU prije nego što postane u potpunosti operativno. Međutim, glasovanje u parlamentu već predstavlja povijesnu prekretnicu, pokazujući kako su migracije postale jedno od definirajućih političkih pitanja koja oblikuju budući smjer Europske unije.
Alessandro Fiorentino