Subscribe
Dana 8. kolovoza 1956. u rudniku Bois du Cazier u Marcinelleu u Belgiji, požar na dubini od 975 metara odnio je živote 262 rudara. Među njima je bilo 136 Talijana.
Sedamdeset godina kasnije, sjećanje na tu tragediju nije izblijedjelo. Kao i svake godine, institucije, udruge i lokalne zajednice okupljaju se kroz konferencije, komemoracije i kazališna čitanja kako bi održali sjećanje živim. Ali Marcinelle nije samo tužna stranica prošlosti: to je bolni stup koji podupire povijest talijanske emigracije i izgradnju moderne Europe.
Sporazum “Oružje za ugljen”
Nakon Drugog svjetskog rata, Italija je bila osiromašena zemlja lišena resursa, dok je Belgiji nedostajala radna snaga potrebna za vađenje goriva za njezin gospodarski i industrijski oporavak. Tako je rođen tragičan i poznati bilateralni sporazum od 23. lipnja 1946. – pakt “čovjek-ugljen”.
Italija se obvezala slati tisuće mladih, zdravih radnika mjesečno u Belgiju; zauzvrat je Bruxelles jamčio tone ugljena po sniženim cijenama.
Radnici su stizali s kartonskim koferima i velikim nadama, ali su ih dočekale iscrpljujuće smjene, crna prašina tunela i ledene barake – često bivši logori za ratne zarobljenike iz Drugog svjetskog rata.
SPORAZUM O ČOVJEKU I UGLJENU (1946.)
- ITALIJA: Slanje 2000 radnika tjedno (mladih i zdravih< 35 godina)
- BELGIJA: Osigurano 200 kg ugljena dnevno po radniku
Nevidljivi doprinos rođenju Europske zajednice
Talijanski rudari nisu tražili slavu, već kruh svagdanji. Pa ipak, njihov podzemni rad bio je žila kucavica koja je omogućila novoosnovanoj EZUČ (Europskoj zajednici za ugljen i čelik, stvorenoj 1951.) da napravi svoje prve korake.
Bez tog ugljena, koji se vadio uz goleme ljudske žrtve, industrijska obnova kontinenta i europska ekonomska integracija pretrpjele bi velika kašnjenja. Ti ljudi, koji su dolazili iz svih regija Italije, bili su u svakom pogledu među prvim pravim graditeljima ujedinjene Europe.
Od “stranaca i nepoželjnih” do ljudskih bića
Prije 1956. godine, živote talijanskih emigranata u Belgiji obilježavala je kruta diskriminacija. Na znakovima ispred mjesta održavanja događaja čak je pisalo “Zabranjen ulaz psima i Talijanima”. Imigranti su smatrani tek jeftinom radnom snagom, zamjenjivim kotačićima u ravnodušnom industrijskom stroju.
Katastrofa u Marcinelleu šokirala je belgijsku i svjetsku javnost. Slike očajničkih pokušaja spašavanja i suze talijanskih i belgijskih udovica ujedinjenih istom mučnom boli ispred vrata rudnika iznenada su srušile svaku barijeru i predrasudu.
Suočeno sa smrću i dostojanstvom žrtvovanog rada, belgijsko društvo moralo se suočiti sa svojom savješću: talijanski iseljenici prestali su biti samo broj za ugljen i konačno su priznati kao ljudska bića.
Nasljeđe Marcinelle
Tragedija je dovela do suspenzije sporazuma o emigraciji s Italijom i potaknula Europsku zajednicu da uvede prve prave direktive i propise o sigurnosti na radu.
Sjećanje na Marcinelle 70 godina kasnije znači odavanje počasti žrtvi onih koji su patili pod zemljom i ponovno potvrđivanje temeljnog načela: nijedan gospodarski rast ili politički projekt ne može se graditi na štetu ljudskog dostojanstva, sigurnosti i temeljnih prava.